Jugoslavija - pismo jednom mladom intelektualcu

Vidim da u svojim postovima često spominješ Jugoslaviju i to striktno kao etiketu. Ne sviđa ti se nešto – to označiš s "jugoslavensko". Pa imamo YUtarnji list, uz već standardni "jugoslavenski" Feral, i sve u tom stilu.

Jugoslaviju se čak i svjesno potiskuje, pa je, npr. Krešimir Ćosić igrao za reprezentaciju "bivše države" ili "bivše Jugoslavije". A on je naprosto igrao za reprezentaciju Jugoslavije, što je to toliki problem za reći? Igrao punim srcem, jer je živio u takvom vremenu, ne mora se nikom pravdati zbog toga.

Ti spadaš u generaciju koja se u Jugoslaviji tek možda stigla roditi – čemu onda toliko priče o njoj?

Možda je to reakcija na one koji Jugoslaviju predočuju kao negdašnji izgubljeni raj. Što ona svakako nije bila. Činjenica da je ta zemlja dvaput u svojoj kratkoj povijesti propadala – i to uvijek s puno krvi i buke – govori već dovoljno. I dok je trajala uvijek je to bilo u nekom obliku diktature.

Pripadam onoj generaciji koja je živjela bez ideoloških iluzija. Nismo učili povijest iz partizanskih filmova, nismo više vjerovali u Tita i Partiju, nismo više gutali priču o tamo nekim bratskim narodima i narodnostima. Mi smo rasli uz punk i slobodnu umjetnost, uz sve otvorenije priče i knjige o poratnom teroru, o 1948-oj, o neuspjelom ekonomskom projektu. Ona ista profesorica Luburić koju sam nedavno spomenuo u svom blogu o liberalizmu rekla nam je još 1982. kako će Jugoslavija, ako ovako nastavi, propasti u roku od 10 godina. Gotovo je pogodila datum propasti.

Pa, otkuda toliko priča o nečem zauvijek prošlom? Mislim da je razlog jednostavan – zbog zamagljivanja ovoga danas. Kao što se Orwellovoj Životinjskoj farmi svinje na vlasti plaše ostale životinje povratkom čovjeka, tako se i današnji hrvatski puk zastrašuje povratkom Jugoslavije. I pukim frazama da je to bila totalna tamnica – valjda sugerirajući kako smo danas na totalnoj slobodi.

Sad ću te, radi jednog misaonog eksperimenta, ubaciti u vremenski stroj. Zamisli da si ti sada, svršeni student, u Jugoslaviji 1973. godine. Ovo će zvučati malo jugonostalgično, no, vjeruj mi, bit će i dosta ljekovito. Što bi ti radio u to vrijeme? Pa, ili bi radio u školi ili u nekim novinama, ali bi radio. Sa svojim smislom za pisanje već bi se probio makar do nekog uglednijeg omladinskog časopisa i imao bi dobre honorare ili plaću. Jedan poznati kolumnist tog vremena (pisao je o stripovima) kaže da je za tadašnji honorar od jednog članka išao na sedam dana u inozemstvo. Ti bi onda pisao vjerojatno za časopise od Vardara pa do Triglava. Za časopise koji su se znali bez problema prodati u tristo tisuća primjeraka. Vjerojatno bi se već i oženio, za neku nastavnicu književnosti ili tajnicu u poduzeću. Imali biste stan u Novom Zagrebu, malo kutijast, ali vaš stan. Onaj u kome ti i sada živiš, ali nije tvoj i 40 je godina star. S vremenom biste kupili i neku ladanjsku vikendicu. Vozili biste zastavu 1300, a možda biste nabavili i nekog citroena ili peugeuota (onaj kojeg tvoj stari i dalje čuva na parkingu). Ljetovali biste na moru svake godine, i vi i vaša djeca. Naravno, sve pod uvjetom da u svojim člancima ne spominješ neuspjeh samoupravljanja ili komunističku strahovladu. Da se ne raspituješ gdje su završili Tuđman, Budiša ili Gotovac. I da ne furaš pretjerano religiju (možeš vjerovati privatno i ne ulaziti u Savez komunista).

Danas, naravno, možeš bez problema govoriti i o neuspjehu ondašnje i sadašnje politike. Možeš popljuvati sve od Tita do Milanovića, neće ti faliti dlaka s glave. Možeš mahati krunicom ili čime god. No, to ne možeš objaviti ni u jednom časopisu, jer danas za mlade intelektualce više nema ozbiljnog mjesta u medijima. Čak i da ima radnih mjesta – bi li pristao da svoj smisao za pisanje trošiš na ove današnje žute sadržaje? Nazovi me kako god hoćeš, ali ja bih kudikamo radije pisao za NIN iz 1982. nego za današnje tiskovine i portale, u kojima je novac i čitanost jedino mjerilo "kvalitete" (a nemaju više ni novaca ni čitatelje, jadni ne bili).

I slično bi se moglo reći mladima svih profesija. U ono vrijeme vi biste s nekim svojim obrtom zaradili lijepe novce. Jugoslavija je gurala taj nesretni samoupravni sustav, ali su privatnici znali masno zaraditi. Pitaj bilo koga tko se tada bavio nekim obrtom, pa neka ti on kaže. Da ne govorim o raznim umjetnicima, o rockerima i alternativcima, koji su znali steći i ugled i novac svojim radovima. U kojoj je to zemlji svoj kruh zaradio Tom Gotovac? I nije morao prodavati svoju dušu vragu (odnosno, komunistima), kao ni sijaset drugih umjetnika i stvaralaca. Napokon, i običan radnik je svojim radom u tvornici mogao steći za sasvim pristojan život. Pa još ako u fušu nešto odradi – mogao je biti gospodin čovjek.

Naravno, najbolje su mi priče da je sve to postojalo zbog novaca od Amera itd. Ma, kakvi, Jugoslavija 1973. ima svega nekoliko milijardi dolara duga. Sitna lova spram duga kojeg mi namrijesmo svojim unucima i potonjima. Onaj krupni dug pojavit će se tek kasnije, kad drugovi pokušaju krpati rupe nakon propasti industrije u Europi (propasti koja je zahvatila i jednu Britaniju). I pritom hraneći ogromnu i suvišnu JNA, radi nekih mračnih planova s njom (što smo osjetili na svojoj koži).

Što hoću reći? Da se prestanete vi mladi baviti Jugoslavijom. Posebno ne etiketirajući "jugoslavensko", jer će, ukoliko ova kriza nastavi, "jugoslavija" postati brand spram ove čemerne sadašnjosti. Smiješno mi je kad slušam u TV kalendaru kako su u ona vremena mnogi Hrvati bježali na rad u inozemstvo. Što misliš, koliko bi vas danas otišlo kada biste imali prilike raditi u Njemačkoj kao što se tada moglo?

Danas mladi intelektualci ne mogu pisati gotovo pa nigdje, a posebno ne zarađivati od toga. Obrtnici su sretni kad godinu završe s pozitivnom nulom. Radnici su odavno nestali, nema ni njihovih tvornica, čak se javljaju i "ekonomisti" koji kažu da je tako moralo biti. A mi još nikako da dosegnemo razinu industrijske proizvodnje SR Hrvatske iz krizne i predratne 1989. godine. Što je onda ovo danas, ako je ono bila kriza?

Najkraće rečeno, vaš današnji posao je Hrvatska. Započnite prvo s priznanjem da ova zemlja nije ispunjenje vaših snova. Suočite se s realnošću i pokušajte nešto napraviti kako bi lijepa naša stvarno bila i lijepa i naša (trenutačno je pod hipotekom, pa nam i ne pripada u pravom smislu). Borite se da opet imamo intelektualce, obrtnike i radnike koji će živjeti od svog posla. Ne uvlačite se u sukobe svojih očeva i djedova, jer to nisu vaši sukobi. Ako se uopće bavite Jugoslavijom, onda se bavite hladne znanstvene glave, bez ikakve sulude ideologije. Učite se iz prošlosti, ali ne da biste u toj prošlosti i ostali.

Jer, za sve što radite danas, jednoga će vam dana suditi vaši potomci. Da ne postanete jednom i vi obična etiketa...

Odgoj djevojaka i dječaka u Hrvatskoj

Neki od vas će vjerojatno pomisliti kako ovaj post ne piše isti autor koji je prošli tjedan pisao o slobodi narodu. No, liberalizam koji ja branim zahtijeva zrelost, obrazovanost, promišljenost. Drugim riječima, kao na filmovima za odrasle: "nije za mlađe od 18 godina". Još je osnivač liberalizma, John S. Mill, rekao kako su od slobode za koju se on zalaže izuzeti maloljetnici. Jer, maloljetnike treba odgajati, kako bi jednoga dana bili ne samo biološki, nego i mentalno punoljetni.
I to, mi Hrvati (i ne samo mi Hrvati, ako vas tješi ta pomisao) - ne radimo kako valja.
Da vas malo podsjetimo što mi to radimo, odnosno, ne radimo.
U lijepoj našoj mladi sve rjeđe vide roditelje i sve manje s njima razgovaraju.
U lijepoj našoj mladi se više druže preko Facebooka, nego "face to face".
U lijepoj našoj mladi mogu nabaviti alkohol i cigarete gdje god i kad god hoće. Da, stoji da im je zabranjeno, no, ako živite u istoj zemlji kao i ja, onda znate kako to izgleda u praksi. Ako ste mlađi od 18, onda znate to još bolje.
U lijepoj našoj mladi se preko Interneta i od vršnjaka uče o seksu.
U lijepoj našoj mladi ostavljaju lijepe svote novaca kladionicama.
U lijepoj našoj mladi idu u škole nakon koje jako teško nalaze posao. Učenje se ne cijeni, veliki dio ocjena - čak i na fakultetima - stječe se prepisivanjem i sličnim snalaženjem.
U lijepoj našoj mladi baš nemaju puno veze s općom kulturom, gotovo da i ne poznaju glazbu i filmove starije od njih, knjige ne čitaju, a "znanje" stječu preko web-stranica sumnjive kvalitete (najblaže rečeno).
Da nabrajam dalje ili je i ovo sasvim dovoljno? Naravno, ne kažem da su svi mladi loši, nisam jedan od onih koji bi napisao "ne volim ništa što vole mladi". Radio sam s njima dvadeset godina, i to iz ljubavi prema mladima. Prestao sam raditi, između ostalog, jer sam se razočarao. Pokušavam graditi nešto što onda stotine njih ruši. I ovdje se uglavnom ne obraćam mladima, nego vama, zrelijima, koji biste trebali sudjelovati u odgajanju mladih.
Nesretan je narod koji ima takvu omladinu. Jer, sami rušimo vlastitu budućnost. Nećete od ovih mladih jednog dana primati penziju, jednostavno rečeno. I ne možemo imati pravu slobodu, ako nismo zreli i sposobni za slobodu. Ako nismo odgojeni.
Što trebamo raditi?
Prvo trebamo shvatiti onu antičku mudrost da mlade odgaja cijeli grad, a ne samo njihovi biološki roditelji.
Roditelji, dakako, trebaju krenuti s odgajanjem od prvog dana. Naučite mlade izgradnji karaktera, kažite im i pokažite koje su prave vrline, kako se postaje odrastao, zreo i koristan. Volite ih bezuvjetno, ali ih nagrađujte uvjetno. Kaznite ih na način da shvate poruku, a da ne budu psihički ili fizički zlostavljani. Učite se roditeljstvu, ne treba vam doktorat iz pedagogije za njega.
Nastavnici trebaju učiti mlade ne samo svom predmetu, nego i životu općenito. Ne gnjaviti ih s onim gradivom koje im nikada neće koristiti, a podučavati ih temeljito onome što će im biti neophodno za dalji život.
Trgovci se trebaju zapitati jesu li spremni plaćati još veće poreze radi liječenja onih koje su potrovali dok su bili mladi. Trgovine i kafiće koji krše propise treba zatvarati bez milosti, prekršitelje slati u zatvor i globiti do gole kože. Kladionice maknuti na kilometar od škola i onemogućiti klađenje mladih (može se to, nije problem u tehnici).
Mediji trebaju više govoriti o pozitivnim primjerima, a ne zavlačiti se u krevete moralno problematičnih javnih osoba. Ako mediji ne nauče mlade čitanju, ostat će uskoro bez čitatelja.
Donositelji i izvršitelji zakona trebaju već jednom zasvagda naučiti ovaj narod da se zakoni ne donose samo zato da bi se kršili.
Vlasti trebaju aktivnije raditi na tome da mladi u ovoj zemlji imaju perspektivu.
Svi vi koji dolazite u kontakt s mladima trebate biti prema njima pozitivni i spremni pomoći im savjetom ili čime je god već potrebno. Recite im da su cool onda kada su stvarno cool i recite im da nisu cool onda kada nisu cool. Nemojte im lagati o svojoj mladosti i izbacivati floskule tipa "u moje vrijeme...", itd. Naprosto, ako vam je stalo do mladih, pomozite im. Ako nije, klonite ih se.
Napokon, i vi mladi trebate shvatiti da se radi o vašoj budućnosti. Volite lijepe i skupe stvari, ali niste spremni učiti i raditi kako bi ih stekli? Onda ih nećete ni imati - lažu oni koji vam kažu suprotno. Učite što više možete - u školi, izvan nje, iz knjiga, iz života.
Naučite se družiti u pravom smislu te riječi, razlikujući prave prijatelje od onih virtualnih.
Nisu to neki fenomenalno originalni savjeti. Odgoj mladih podsjeća na održavanje vrta - morate raditi svakodnevno, držeći se jednostavnih naputaka. Tisućama godina to smo znali činiti bez problema. Sada se moramo podsjetiti te jednostavne, a životno važne vještine.
Pa da nekako spasimo i te mlade, i svoje duše i svoju zemlju.

Sloboda narodu

Svoje liberalne političke stavove stekao sam na satu marksizma profesorice Luburić. Znam, čudno mjesto za takve ideje, no mlada, ljepuškasta i rječita profesorica bez ikakvog je pardona rekla: "Ja bih svima njima - ustašama, četnicima i ostalima - dala pravo da javno govore, pa da onda u dijalogu vidimo što je istina". Nije mi to bilo šokantno za čuti, mi smo već bili lišeni svake iluzije o komunističkom raju.
Ukratko, liberalizam kojeg ja branim jest, pod jedan, dati svima da slobodno kažu što imaju. Živio sam u vremenima kad je pravo na govor bilo zajamčeno samo nekima, a "ustašama, četnicima i ostalima" bilo zabranjeno da išta kažu. I - je li uspio taj projekt? Jesu li ovi zauvijek ušutjeli, nestali s lica zemlje?
Današnji je liberalizam, priznajem, meni jako čudan. Toliko čudan da obično moram dodatno objašnjavati ljudima što to znači da sam liberal. Jer, danas liberalizam znači da imate pravo govoriti samo ono što je dobro, lijepo, istinito i pametno. Kažete li slučajno nešto što se ne uklapa u te kriterije - vas se odmah kažnjava ili, barem, difamira.
Stoga mi nije sjelo kad je nedavno Joe Šimunić kažnjen s 25 tisuća kuna zbog onog svog poznatog uzvikivanja "za dom". Da, znam, takav je zakon, no meni je to glup zakon. Ne, daleko od toga da mislim kako je pozdrav "za dom - spremni" tradicionalni hrvatski pozdrav i da nema nikakve veze s NDH, kako nam je i sam Joe pokušao prodati foru s podukom "Neka bolje prouče povijest".

Teško da bi mi Joe mogao biti učitelj povijesti - od njega bih učio samo kako udarati loptu i protivničke igrače. Pozdrav je fašistički, štogod o tome mislili Joe, Thompson ili čak jedan intelektualac poput Igora Zidića. No, bez obzira na tu činjenicu - ja to ne bih zabranjivao. Hoćete vikati "Za dom - spremni!"? Želite nositi crne kape s velikim U? Vaš problem i vaš nedostatak obrazovanja i odgoja. Svejedno, zabrana tu ne vrijedi pišljiva boba. Uostalom, tko će kazniti onih 30 tisuća navijača? I čemu?
Slično mišljenje imam i o onim starčekima koji dolaze svakog 25. maja u Kumrovec na proslavu rođendana "najvećeg sina naših naroda i narodnosti". Znam, kod njih se radi i o nostalgiji za vremenima kad su bili sretniji, mlađi i ljepši. Ja na takve proslave nisam išao ni u vrijeme kad su bile općenarodne, neću ići ni sada. Komunizam, titoizam, za mene su mrtve ideologije, koje su donijele više štete nego koristi. Ali, ako netko baš hoće ukrasiti svoju glavu titovkom i mahati zastavom bivše države, pa neka uživa u tome. Dokle god je govor samo govor i pozdravljanje samo pozdravljanje - mene se to fantastično ništa ne tiče. Jest, teško ćete postati moj prijatelj - no to vam baš i nije neka šteta.

Da, ja bih isto pustio Zdravka Mamića da priča što hoće i ne bih ga sudio zbog njegovog napada na ministra Jovanovića. Inače imam problema s pravnom kvalifikacijom "govora mržnje". Mamić je, po svom običaju, istresao gomilu malignih gluposti, no time nije nikoga realno povredio. Na glupost se ne odgovara kaznom, nego argumentom ili mudrom šutnjom. Uostalom, da mediji poklanjaju malo manje pozornosti Mamiću, manje bi bilo i njegovih javnih ispada.
I u kontekstu nedavnog referenduma opet se pokazala neka čudna verzija liberalizma. Što o samom referendumu mislim - to sam već nadugačko objašnjavao. Glasao sam protiv, kao što sam unaprijed i rekao. Ali, ljudi su imali pravo biti ZA. Ne samo to: imaju, valjda, pravo reći da pod brakom smatraju isključivo zajednicu muškarca i žene. Imaju za pravo reći da se njima gayevi ne sviđaju ili da im ne bi dopustili posvajanje djece. Imaju pravo i na ludosti poput da se tu radi o bolesti ili da gayevi hoće preuzeti vlast. Tko ste vi da im zabranite to govoriti? U nekim liberalnim zemljama čak je zabranjeno svećenicima da kažu u propovijedi notornu činjenicu da Biblija osuđuje homoseksualizam. Odmah je to govor mržnje, pa i povod za krivično gonjenje. Uzgred, imam li pravo ja - kao nezaposleni - reći da neke tiskovine neprestano pišu o homoseksualcima, a vojsku nezaposlenih jedva i spomenu? Pa, kaznite me zbog homofobije ako to kažem. Eto, primjerice, dajte mi otkaz.
Naravno, pretpostavljam da ćete na ove moje argumente odgovoriti poznatim argumentom kako "govor mržnje" ( = politički nekorektan govor) vodi djelima mržnje. Ali čemu vodi zabrana govora? Rekoh, ja sam već vidio taj eksperiment i nije uspio. Da ga ponovimo, ovaj put u ime liberalizma?
Ja protiv pogrešnih ideja nemam drugog lijeka osim podučavanja, osim dijaloga. Mislite da "za dom spremni" nema veze s fašizmom? Ili, da Tito nije kriv za Bleiburg? Hajdemo onda o tome argumentirano razgovarati. Lako je Joeu praviti se frajer pred 30 tisuća navijača. Da vidimo što bi rekao u otvorenom razgovoru s nekim pravim poznavateljem povijesti. Tada kad se njegova argumentacija pokaže tankom i bezveznom možemo započeti s nekom pozitivnom promjenom.
Ima ovaj moj liberalizam ipak i nekih granica. Primjerice, profesoru u školi koji bi rekao da je Jasenovac bio samo radni logor dao bih trenutačni otkaz (kao i onoj priglupoj vjeroučiteljici iz Ivanca, nedavnoj "zvijezdi" Facebooka). Doktoru povijesti koji bi negirao holokaust oduzeo bih doktorat. Onome tikvanu što je nedavno u meni omiljenom TV kalendaru Juru Francetića "objektivno" prikazao zabranio bih dalji rad na televiziji. Institucije koje se bave podučavanjem i informiranjem sebi ne mogu dopustiti komfor neistine i gluposti.
Vrijeme je da se svi započnu učiti argumentiranom dijalogu. Čudno, ali istinito, tome treba prvo podučiti suvremene liberale.

Ubi, ubi p......ra

Ne, niste pogodili. Ne govorim više o homoseksualcima i onom zlehudom referendumu. Što sam rekao, rekao sam.

Pažljivije izbrojite točkice i vidjet ćete da mora biti ipak malo duža riječ. Ne radi se o ljudima koje desničari ili Crkva smatraju nenormalnima i neprirodnima. Radi se o ljudima koje svi smatraju normalnima. Jedino ja baš i ne. Jer uporno rade ono što se sve manje cijeni i sve mizernije plaća.

Riječ je, naime, o profesorima. Onima što rade u osnovnim i srednjim školama. Mojim nekadašnjim kolegama. Iza mene je i jedno 18 godina rada u srednjoškolskom obrazovanju. I nisam zažalio što sam izašao iz te profesije, iako sam volio rad s učenicima.

Da, povezano je i s onim referendumom i s riječju na koju ste prvo pomislili. Povezano onako kako ne biste očekivali. Zbog troškova referenduma o p....ima, kako glasi jedna zanimljiva obavijest, p.......ima će se naknade za prijevoz isplatiti sljedeći mjesec. Pitam svog mladog kolegu koliko to njega točno košta. Osamsto pedeset kuna, reče. Toliko on mjesečno plaća truckanje autobusom firme Krstić (iz Ko to tamo peva) do radnog mjesta i natrag. Zgužvan s klincima, radnicima, seljacima i drugim nevoljnim kolegama. Sretan kad autobus stigne, nije bitno je li na vrijeme.

Preživjet će profesori i ostalo školsko osoblje ovo odlaganje plaćanja. Jest, malo će im to pokvariti kućni proračun, a vjerojatno skresati i troškove nastupajućeg Božića. Ništa, proslavit će Božić negdje polovicom siječnja sljedeće godine – ni po gregorijanskom, ni po julijanskom kalendaru, nego po svom, profesorskom.

Ali puno je bolnija činjenica da se upravo uzelo od profesora. Oni završe fakultet kao i, recimo, pravnici. I imaju triput manje plaće. Studiraju pet godina kao i liječnici. I onda su magistri struke, a ovi su doktori. I opet, gle čuda, imaju znatno manje plaće.

Nije greška u jednoj vladi ili ministru, još manje u tom referendumu. Problem je o jednoj dugoročnoj politici, koja traje desetljećima. Čuli ste, primjerice, da djeci treba olakšati torbe? I ja sam to čuo, još 1973. godine, kad sam kretao u školu (sad znate koji sam ja Metuzalem). I teglio sam na svojim, kako se ono kaže, nejakim plećima hrpu knjiga i pribora u torbekanji od lažne kože. Kao i svi moji vršnjaci, kao i generacije iza nas, kao i ovi danas. Kao i djeca za dvadeset godina – držite me za riječ.

Jer našu prosvjetnu politiku uglavnom vode ljudi koji nisu nikada ni radili u srednjoj školi. I udžbenike i programe uglavnom pišu oni koji se radom s učenicima nikada nisu praktično bavili. Oni pišu svoje i briga njih za to hoće li to klinci moći naučiti. "Pa, vi to trebate sami njima skratiti i objasniti", glasilo je jedno genijalno objašnjenje s ne tako davnog stručnog skupa na kome sam osobno bio. Čovjek je svoje napisao, nije na njemu da to bude i razumljivo za dobnu skupinu kojoj je to namijenjeno. Dobio je honorar i namještenje, a vi, profesori, sad gledajte kako ćete se s time snaći. Da, čak je i predavao budućim pedagozima, jer vam je on stručnjak, a profesori su samo mali, jadni profesori. Nisu oni pravnici ili doktori (daleko bilo da ovo pričam kako bih ovima smanjio plaće, to sigurno ne). Nisu oni ni političari, ni saborski zastupnici ili župani (ok, ovima bih već smanjio plaće, priznajem). Još se trebaju osjećati i krivima što uopće dobivaju naknadu za prijevoz. Kad ima ljudi koji su u još gorem položaju od njih (kao da su profesori tu išta krivi).

I nijedan sekretar za prosvjetu niti ministar obrazovanja već par desetljeća nije napravio ništa korjenito kako bi se svi ti nagomilani problemi školstva riješili. Naprotiv, problemi su se, uglavnom, samo umnažali. Kao i udžbenici, koji još više otežavaju ionako teške torbe (jer, treba zadovoljiti sve izdavačke kuće, biznis je to). Osim novaca, profesori konstantno gube i dostojanstvo i autoritet. Daju li kom učeniku jedinicu, dići će se odmah uzavreli roditelji; opale li neku jaču disciplinsku mjeru, evo vama inspektora (od kojih mnogi, također, nikada čestitoga rada u školi vidjeli). I uz to, krene li kakvo rezanje, njih će se prvo srezati. Kao da rade najmanje važan posao na svijetu. I sebe ćemo ponosno zvati zemljom znanja.

Pitam mog malo prije spomenutog kolegu kako će riješiti problem prijevoza ako im se sasvim ukinu naknade. "Vozit ću se biciklom", kaže. Mlad je, mogao bi on to. Jest, ne baš po kiši, vjetru i snijegu, ali izdržat će. Što s onim starijim kolegama? Da krenu odmah trenirati bicikliranje?

Istina, među nastavnim osobljem imate i nekih antitalenata za obrazovanje. No, većina prosvjetara stekli su pošteno svoje diplome i imaju svu potrebnu stručnost. Mislite da tako stoji stvar i s ostalim strukama?

Završavam ovu jadikovku jednim konkretnim poslovnim prijedlogom. Da Hrvatska otvori, kao prva u svijetu, muzej prepisanih doktorata i znanstvenih radova. Pretpostavljam da bi taj muzejski prostor trebao biti pozamašan. I u njemu bi se našla ogromna količina spisa, bila bi to biblioteka veća od one legendarne aleksandrijske. Nemojte me vući za jezik da vam kažem po kome bih taj muzej nazvao. Čisto da vidite koje intelektualne i moralne veličine odlučuju već desetljećima o sudbini nastavnika, profesora i njihovih učenika.

Referendum - posljednji dio. Nešto iz duše.

Moja etika
Mogao bih, dakako, o svojoj etici napisati pozamašnu knjigu. Mogao bih vas udaviti imenima raznih etičara koji su utjecali na moj etički sustav. No, ovdje moram biti kratak. Moja se etika svodi na ideju razumijevanja s drugim. Na ideju solidariziranja s drugim. Na pokušaj da hodam njegovim cipelama. Ne ide mi to uvijek lako. Posebice ako bih sebe, primjerice, morao zamisliti kao homoseksualca. Ali, koliko god ja bio hetero nastrojen otkako znam za sebe, mogu sebe staviti u poziciju homoseksualca. I praktički u bilo koju drugu ljudsku poziciju. Ja svoju etiku gradim gledajući u lice tog Drugog. Gledajući u njegove oči. Puštajući ga da mi govori, da mi iskaže sebe do dna duše. To nije puka ideja tolerancije, podnošenja. To je ideja solidariziranja, meni moj Drugi nije težak, pa da ga moram podnositi. He ain't heavy, he's my brother, kaže jedna stara, predobra pjesma.
Tu sam etiku učio od raznih etičara. I nemojte mi zamjeriti - ni vjernici, ni nevjernici - što mislim da je jedan (možda i prvi) izvor takve etike bio osobno Isus Krist. Njemu dovode preljubnicu i Zakon je tu jasan. Kamenovanje, što bi drugo. Isus, međutim, gotovo da izvrdava tu Zakon. "Tko je bez grijeha..." riječi su poznate i onima koji nikada nisu čitali Bibliju. Isus nije mogao pogledati tu ženu u oči i reći: "Kamenujte kurvu". Nije mogao, pa makar ga razapeli. Neki će i mene vjerojatno htjeti razapeti (verbalno, barem) kad vide moje protiv. Ali ja ne mogu pogledati u oči homoseksualca i reći: "Ne, mi ćemo ti ustavno zabraniti brak, ti si nastrana budala..." Ne mogu. Ne mogu zbog mog negdašnjeg prijatelja Vjerana. Negdašnjeg, jer je ubijen. Ubijen zato što je homoseksualac, a da ubojicu nikada nisu otkrili (gledajte film Dupe od mramora, on je tu u ulozi Merlinke). Ne mogu zbog onog plavokosog Petra, ljubavnika mog prijatelja Dejana. Petra su bacili s mosta, a ubojice (gle čuda) nisu nikada otkrivene. Čak rekoše da se on sam bacio, jer, naravno, kad si peder, onda si i blesav, je li? U redu, i Vjeran i Petar su iz Srbije, ako to nekoga tješi... Ja se zbog njih - i zbog svih onih koji su tako prošli, ili mogu tako proći - ne usuđujem zaokružiti ZA. Ne mogu i neću.

Apel vjernicima
Znam da ste većina i da se želite držati, kako velite, načela. Ja ne dovodim u pitanje ni vaša načela, ni vaše pravo da ih se držite. Mogu samo vapiti da ne pokušavate ta načela zakonski nametati. Jer, kao prvo, to nije tako pobožno, kako vam se čini. Bog kojemu treba ustavna zaštita - i to Ustava slabašne nam Hrvatske - baš i nije neko beskrajno božanstvo. Kao drugo, ne odaje to lijepu sliku ni o vama. Ako imate istinu - ona će pobijediti. Matematičari ne zahtijevaju da u Ustav uđe tablica množenja. Ona vrijedi, što god Ustav o tome rekao.
Ja vam, naravno, unaprijed čestitam na pobjedi na ovom referendumu. Lako je ljude napaliti protiv homoseksualaca, protiv pedera. No, vi, čini mi se, spremate i druge referendume. Tu vam dajem jednu malu, ali prilično jasnu prognozu - kad krenete protiv razvoda, abortusa i sličnih stvari - izgubit ćete.
I ne samo to. Mogu se napraviti i drugačiji referendumi. Recimo, referendum kojim bi se tražilo da novac određenoj crkvi daju samo vjernici te određene crkve. Da se uvede crkveni porez. Da se revidiraju ugovori s Vatikanom. I tko zna još kakvi se referendumi mogu napraviti. Trebaju li vam svi ti porazi da shvatite kako nije baš lako izvesti potpuno pokrštavanje hrvatskog puka? Jer, ima nas raznih. Možda mrzimo pedere, ali podupiremo abortus. Nismo mi Hrvati tako veliki kršćani i vjernici, kakvima sebe volimo prikazati. Statistike razvoda, pobačaja, preljuba, prijebračnog seksa i sličnog daju dosta drugačiju sliku o nama. Sliku kakvu ne volimo vidjeti. Ali prilično točnu...
Koristite svoju vjeru da biste pomagali ljudima. Od svojih bogomolja stvarajte mjesta gdje će se svi ljudi osjećati nekako dobrodošlo. Gdje se nitko neće osjećati kao gay među skinheadsima.
Jer ćete, u protivnom, na bolniji način shvatiti kako je demokracija, pa i ona neposredna, referendumska, dvosjekli mač.
Podsjetit ću vas jednom na to što sam upravo napisao...

Referendum - 3. dio. Biblija, Crkva i država o braku

Čitam i slušam mnoge koji će na referendumu zaokružiti bezuvjetno DA. Praktički svi oni prilično otvoreno kažu da će to učiniti zato što Bog ne odobrava homoseksualni brak. I s obzirom da Bog nešto ne odobrava, onda to ne može odobriti ni država. Točka.
Ja te ljude potpuno razumijem i niti najmanje se ne ljutim na njih. Jer sam otprilike tako i ja svojedobno razmišljao. Doduše, pripadao sam onoj struji koja nije baš zahtijevala spajanje Crkve i države. Ali bih i ja tada na referendumu glasao DA. I to preporučio svojim vjernicima. Stoga, uvjeravam vas koji podupirete referendum, nimalo se ne ljutim na vas. Ne ljutim se ni na onog Željka otprije desetak godina. Sve je to duboko ljudski.
Ali, samo trebate razmisliti dokle bi nas takva logika dovela. I posebno što bi se dogodilo s bračnom tematikom u lijepoj našoj. Usporedit ćemo tri koncepcije braka, čisto da stvari budu jasnije.
Bibilja i brak
Ako hoćete da državni zakoni o braku prekopiraju one biblijske onda bi, u najkraćem, to trebalo izgledati ovako:
1. Vjenčavali bi se mladi otprilike čim postanu spolno zreli (oko 15. godine).
2. Brakove dogovaraju roditelji, ne pitajući svoju djecu.
3. Žena postaje vlasništvo muža, kao bilo koja druga stvar (to vam kažu i Deset zapovijedi).
4. Brak se može raskinuti samo tako što muž naprosto otpusti ženu.
5. Ah, da ne zaboravim i ovo - brak se raskida i preljubom. Kamenujete preljubnika/preljubnicu i završen brak.
6. I uz to, u brak se stupalo bez ikakvog ranijeg spolnog iskustva. Ako ste kojim slučajem žena i za vas se otkrije da ste imali seks prije braka - ubiju vas. Ako ste, pak, muškarac, onda se izvučete s novčanom kaznom.
Mislite da se kršćanski Novi zavjet puno više razlikuje od Starog? Onda ga vjerojatno niste ni pročitali. Isus je, doduše, na jednom mjestu u potpunosti zabranio otpuštanje žena (što i dalje implicira da su žene vlasništvo muškaraca). Na drugom mjestu, pak, Isus je dopustio otpuštanje žena samo u slučaju nečega što se obično (i dosta pogrešno) prevodi s bludom. Jer, blud se, ustvari, rješavao drugačije - vidi pod 5.
Uistinu želite da država provede ova biblijska načela braka? Retoričko pitanje, znam vaš odgovor.
Crkva i brak
Katolička je crkva suštinski zadržala ova pravila, premda, naravno, više nema kamenovanja. Promovira se prijebračna čistoća i samo to je ispravan brak. Doduše, svećenici zažmire na jedno oko kad im na vjenčanje dođe trudnica, jer je takav slučaj već postao gotovo pa pravilo. Nikakav razvod nije dopušten (što, tako, ipak ne piše u Novom zavjetu). Moguće je samo poništenje braka, i to osobno od strane pape. Brak je, dakle, doživotan. Žena je, naravno, i dalje u potpunosti potčinjena mužu. Spolni odnosi u braku svedeni su samo na prokreativne (što isto tako ne piše u Bibliji). Stoga se zabranjuje svaka kontracepcija, osim onog (nesigurnog) računanja plodnih i neplodnih dana kod žene. Zabranjuju se i određene vrste spolnih odnosa (oralni, analni).
Da ja vas opet pitam ono maloprijašnje pitanje - vi se stvarno slažete s takvom koncepcijom braka? Većina vas se vjerojatno šali kad na to pitanje odgovorite s DA. Jer, znamo se - seksate se prije braka, izvan braka, koristite kontracepciju, pobačaj, rastavljate se, eksperimentirate u krevetu. Poznajem po tom pitanju dobro i ljude izvan Crkve i ljude u Crkvi. Ne razlikuju se previše, vjerujte mi. Radio sam 17 godina kao pastor, znam o čemu pričam.
Država i brak
1. U brak stupaju punoljetne osobe, svojom odlukom. Brak je njihov međusobni ugovor, ovjeren kod matičara.
2. Nitko vas ne pita što ste radili prije braka. Ionako se zna odgovor na to pitanje.
3. Nitko vas, naravno, ne pita ni što radite u braku, na koji način, koristite li kontracepciju ili ne, itd.
4. Muž i žena su ravnopravne strane u braku. Žena nije vlasništvo muža i sva imovina stečena u braku njihova je zajednička imovina. Čak i ako je npr. muž bio biznismen, a žena domaćica, prilikom brakorazvodne parnice načelno dijele na pola sve što su stekli tokom braka.
5. Možete se razvesti, ako tako hoćete. Proces nije jednostavan, no svatko ga može proći. I možete se onda opet vjenčati, i opet. Ako ste dovoljno blesavi, pa ne znate održati brak na duže vrijeme.
6. Preljub se ne kažnjava, premda ćete ipak u procesu rastave malo gore proći ukoliko je on povod rastavi (da se razumijemo, preljub nikako ne smatram dobrim).
Imate nešto protiv ovakve koncepcije braka? Pa, nitko vam ne brani da se čvrsto držite npr. crkvenih načela braka. Što se tiče onih biblijskih načela, neće vam se baš dopustiti kamenovanje preljubnika. Ipak naš Horvatistan još nije postao Pakistan.
Zaključak
Jasno je, naravno, da ni u biblijskom ni u crkvenom poimanju braka nema mjesta vjenčanju homoseksualnih parova. Usput, čitam nedavno i u Jutarnjem listu jedan dosta liberalan teološki tekst koji ostavlja neko mjesto homoseksualcima u Bibliji. Nažalost, koliko god da mi je liberalna teologija bliža od fundamentalističke, u  Bibliji je samo jedno mjesto ostavljeno homoseksualcima - ono u vječnom ognju.
Želim naglasiti sljedeće - vi, na referendumu, zapravo glasate za to koju ćete koncepciju braka uopće prihvatiti na državnoj razini. Ako ćete zaokružiti DA, rekoh, ne ljutim se. Ali onda barem budite svjesni što to sve za sobom povlači. I nemojte se kasnije praviti blesavi.
Državni zakoni kršćanima daju potpunu slobodu da žive svoju koncepciju braka. No, kršćani, u skladu sa svojom praksom od već točno 1700 godina (od 313. godine), baš i ne dopuštaju drugima da žive svoju koncepciju braka. Kao i obično, kada kršćani ne uspiju uvjeriti one druge i drugačije, onda pribjegavaju sili države. Zemaljske, naravno, ne božanske.
U posljednjem nastavku reći ću nešto o konkretnim pitanjima - kako zakonski regulirati homoseksualne zajednice, trebaju li imati pravo na posvajanje djece i slično.
Hvala na strpljenju!

Referendum - dio 2. Briga za sreću moje obitelji

Malo ponavljanja gradiva
Prošli put rekoh nešto o tome što ide, a što ne ide u Ustav. Da rezimiram, odredba, odnosno, definicija "Brak je životna zajednica žene i muškarca" čisto logički gledano NIJE definicija. Jer je nepotpuna, poput definicije "Automobil je cestovno vozilo" (pravilno je da je automobil cestovno vozilo na vlastiti pogon). Brak nije samo životna zajednica žene i muškarca, nego je i zajednica jedne žene i jednog muškarca, koji nisu u bliskom srodstvu. Hoćete li sve to staviti u Ustav? Nećete, jer je to posao zakona, a ne Ustava. I nikakav Ustav ne može  definicijom proglasiti nešto što nije definicija. Kao što ni Ustav ne može sadržati odredbu da je 12 + 12 = 26. Što god narod mislio o tome.

Sretna obitelj
No, ovaj put želim nešto reći o sretnoj obitelji. Udruga U ime obitelji zalaže se u osnovi za jedan plemeniti cilj - da obitelji budu sretne. Jasno vam je to čim ugledate njihov logo. Jest pomalo čudno da na njemu imamo samo dvoje djece - budući da se katolici vatreno zalažu za više djece u obitelji. No, valjda je problem staviti na logo npr. desetoro djece. Doduše, još je teže imati u realnom životu desetoro djece, ali nećemo se sada zakačiti oko toga. Dobro je da postoje udruge koje promoviraju sreću obitelji i one će uvijek imati moju načelnu potporu.
No, nevolja je što nam Ustav ne govori ništa o sreći obitelji. Ako se sjećate ona dva članka Ustava koja sam prošli put spomenuo (čl. 35. i 61.) onda ćete zamijetiti kako se ista riječ ponavlja u oba slučaja: zaštita. Zaštita osobnog i obiteljskog života, te zaštita obitelji. Ustav za svoj predmet nema sreću obitelji, jer država nije zadužena, niti može biti zadužena, da građanima pruža sreću. Prvih dvadesetak godina života proveo sam u državi koja se jako trudila usrećiti svoje građane. Nudili su im ovozemaljski, komunistički raj. I da znate - nije to baš sretno ispalo. Posebno nije bilo sretno za one kojima ostvarenje komunističkog sna nije bila ideja sreće.
Ja se nekako uvijek neugodno osjećam kad mi netko obećava sreću. Sreća je moja osobna stvar. Država mi treba pružiti zaštitu, a ja sam tu da se pobrinem za sreću. Za sreću moje obitelji ne trebaju brinuti ni udruge ni Ustav - nego isključivo članovi moje obitelji. Jednostavno rečeno, nikome ovaj referendum ne može donijeti sreću. Hoćete li biti sretni ne ovisi o tome imate li u susjedstvu heteroseksualce ili homoseksualce. Nego o tome kako vi kao članovi obitelji međusobno komunicirate, volite li se, praštate li jedno drugom, pomažete li se, itd. Tu vam nema pomoći države.

Zaštita obitelji
Može li nam ovaj referendum onda donijeti zaštitu obitelji? Moram biti filozof (što ćete, profesionalna deformacija) i zamijetiti kako pokretači referenduma zapravo rade na zaštiti ideje obitelji. To je stara tradicija, potiče još od vremena Platona, a provlači se kroz cijelu povijest kršćanstva. Referendum kani da Ustav jasno propiše što je obitelj, kako bi se zaštitila ideja obitelji kao heteroseksualne zajednice. Koliko će se time stvarno zaštititi ideja obitelji, ne bih ovdje elaborirao (nimalo, ako me pitate, ali nije sad to bitno). No, problem je u tome što Ustav nije zadužen za zaštitu ideje obitelji, nego konkretne obitelji. Moje obitelji, vaše obitelji. Što to sve u pravnoj praksi znači, bolje bi vam objasnili stručnjaci za obiteljsko pravo. Svakako da to znači zaštitu privatnosti. Ne može vam netko upasti u spavaću sobu i snimiti ono što vi kao bračni partneri tamo radite. Zatim, tu je i zaštita od nasilja - uključivši i obiteljsko nasilje. Vjerojatno ima tu još cijeli niz zaštitnih mjera.
No, ni u kojem slučaju to ne znači zaštitu od homoseksualnih parova. Čime vas oni ugrožavaju? Daju loš primjer djeci? Pa, imate milijun loših primjera djeci svakodnevno. Možete zvati policiju ako vidite da vas, primjerice, susjed preko puta snima kamerom. Možete zvati policiju ako vam netko pokušava provaliti u stan. Ili, ako vas mlati neki član obitelji. Ali ne možete zvati policiju zato što su vaši prvi susjedi homoseksualci. Jer, tu nema realne ugroze, pa ni potrebe za zaštitom. Vi možete reći da vam se gadi to što oni međusobno rade (uh, i meni, iskreno). Ali dok god oni to rade onako kako to inače parovi rade - unutar svoja četiri zida, to naprosto nije vaš problem. Kao što ni vaši heteroseksualni susjedi nemaju pravo da se naočigled svima upuste u vatreni spolni odnos.

Kratki zaključak
Najkraće rečeno, niti će nam referendum donijeti sreću, niti vam je potrebna zaštita od homoseksualaca.
Još da su članovi Ustavnog suda u srednjoj školi bili dobri učenici logike, imali bismo manje problema svi zajedno. No, nažalost, od njih i njihove površnosti nitko nas ne štiti.

U narednom postu...
Sljedeći put govorit ćemo o državi i braku. Ne, nećete se morati vjenčati za državu, obećavam....

Referendum - dio 1. Što ide, a što ne ide u Ustav?

Znam da bi me ovaj blog mogao koštati gubitka brojnih prijatelja. Nemam namjeru ni sa kim se svađati. Vaše je pravo da se ljutite na mene i prestanete me pozdravljati. Ili me skinete s popisa svojih Facebook prijatelja. Imam ne samo potrebu da nešto kažem, nego to u ovom trenutku osjećam i kao svoju ljudsku dužnost. Napokon, imam i ponešto stručnog znanja o samoj temi.

Govorim, naravno, o referendumu koji nas čeka 1. 12. O vatreno diskutiranom referendumu kojim se kani uvesti u Ustav RH odredba da je brak isključivo zajednica muškarca i žene.

Da budem jasan odmah na početku - izaći ću na referendum i zaokružiti NE. Neki ćete sada odmah prestati ovo čitati, i ja vas u tome ne mogu i ne želim spriječiti. Ako ste se, pak, odlučili da čitate dalje, onda pročitajte moje razloge. S obzirom da nemam namjeru pisati dugačke blogove, danas se dotičem samo ustavno-pravnog aspekta cijele priče. Nisam stručnjak za Ustav, ali sam (između ostalog) i profesor logike, pa se više bavim logičkom stranom problema.

Ustav i referendum

Kao što ste i sami mogli pročitati, Ustavni sud RH utvrdio je da referendum nije protuustavan. Doduše, pritom su napravili i jednu neugodnu i čudnu pogrešku. Jer su u obrazloženju naveli kako se nitko nije bunio protiv već postojeće odredbe o braku kao isključivo heteroseksualnom, kakva već otprije postoji u obiteljskom zakonu. No, onda su ih podsjetili da je pitanje o ustavnosti te odredbe obiteljskog zakona bilo postavljeno još prošle godine. Pa se Ustavni sud onda ispričao zbog greške. Zbog greške koja nam da naslutiti kako oni baš i ne čitaju sve predstavke koje im dođu. 

Sve to podsjeća na loše napravljenu domaću zadaću. Tako su sada odjedanput odredili kako nema ničeg protuustavnog u referendumskom pitanju, a da se prethodno nisu očitovali o godinu dana staroj predstavci. Na koju su naprosto i zaboravili. Hoćete moje iskreno mišljenje o takvom previdu? Diletantizam. Nisam političar, nisam u izvršnoj ili bilo kakvoj vlasti i nemam razloga govoriti u rukavicama. Ustavni se sud u ovoj stvari pokazao jednom skupinom loših đaka koji su naprosto zaboravili da su imali domaću zadaću. Dugo sam radio u školstvu, pa odmah prepoznam takve učenike. “Joj, profesore, pa mi smo na to zaboravili.” Nije to nikakva bolest. To je ljenivitis, bezobrazni ljenivitis.

Uostalom, naš vrli Ustavni sud rezultat je svojedobnog političkog dogovora dviju najvećih stranaka i morate biti jako naivni ako vjerujete da je to elita ustavnih pravnika u Hrvatskoj. A čak i da jesu ono najbolje što imamo za ponuditi - oni nisu dorasli zadaći za koju su postavljeni. Možda bi ih bilo bolje uposliti kao pomoćne suce u prekršajnom sudu u Mrduši Donjoj. Da određuju kako kazniti pijanca koji je razbio staklo u kavani. No, bojim se da time vrijeđam pomoćne suce u prekršajnom sudu Mrduše Donje.

A nije to ono najgore. Ako samo referendumsko pitanje nije protuustavno - odnosno, ako ono ne krši temeljna ljudska prava - jasno je iz aviona da ono naprosto ne spada u Ustav. Ako ste čitali taj temeljni dokument lijepe naše, onda ste primijetili kako se obitelj spominje na dva mjesta. Članak 35. kaže “Svakom se jamči štovanje i pravna zaštita njegova osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.” A članak 61 kaže “Obitelj je pod osobitom zaštitom države. Brak i pravni odnosi u braku, izvanbračnoj zajednici i obitelji uređuju se zakonom.” I u Ustavu se savršeno ništa više ne mora govoriti o obitelji i braku. Jer je to, kao što sami možete pročitati, zadaća zakona, a ne Ustava. I onda Ustav uskoči sam sebi u usta i brak ne odredi zakonom, nego Ustavom. To je vrlo uočljiv formalno-pravni problem.

Ali nije sva problematika samo formalna. Uđe li u Ustav odredba da je brak zajednica isključivo žene i muškarca, doći ćemo u jednu dosta čudnu situaciju. Jasno je, homoseksualni brakovi bit će onda ne samo nezakoniti, kao što je već sad slučaj, nego i neustavni. Ali, što je s, primjerice, incestuoznim brakom? On će biti protuzakonit, ali ne i protuustavan. A poligamija/poliandrija? I to je protuzakonito, ali ne i protuustavno. Što znači da bi prema Ustavu slijedilo kako je puno gore imati brak dva muškarca, nego majke i sina ili muškarca i tri žene. Po kojemu se to načelu odredilo da je ovo gore od onog? Jedan mogući izlaz iz ove bezvezne petljancije - koju ne možemo opravdati ni tradicijom, ni javnim moralom, ni Ustavom - bio bi da onda ustavno zabranimo i incest i poligamiju/poliandriju (i brak sa životinjama, na primjer). Ali, onda bi Ustav postao zapravo obiteljski zakon, što bi tek bio vrhunac diletantizma. Jer bi se npr. moralo točnije odrediti i što je to incest (i tu nisu sva europska zakondavstva baš tako suglasna, kako biste pomislili).

Postoji, naravno, i jednostavniji izlaz iz ovakve ustavno-pravne nebuloze. A to je da u Ustav uopće ne uđe odredba o braku kao isključivo odnosu muškarca i žene. To je tematika za zakon, ne za Ustav. Djeluje li vam to logično? Onda se još jednom zapitajte kakvi to lumeni sjede u Ustavnom sudu i za što su to oni točno plaćeni.

Heraklit je rekao kako se narod treba boriti za Ustav kao za svoje zidine. Ja iznimno cijenim Ustav zemlje u kojoj živim. I ne mogu dopustiti da on postane mjestom za politikantsko izmotavanje. Čak ni kada bi to narod tako htio.

Toliko u ovom prvom dijelu. U sljedećem ću dijelu govoriti o tome tko bi se trebao brinuti za to da nam obitelji budu sretne i zadovoljne.
PS: Upravo sam pogledao emisiju HTV-a, 4. izlaz o temi referenduma. U toj emisiji, gospođa Kanački, koja zastupa onu stranu ZA, u barem dva navrata veli kako referendumsko pitanje glasi: "Jeste li za to da se u Ustav RH unese odredba kako je brak životna zajednica JEDNOG muškarca i JEDNE žene." Poštovana gospođo Kanački, referendumsko pitanje NE sadrži ovo JEDNOG/JEDNE. Pročitajte barem pitanje koje tako vatreno branite.
Emisiju pogledajte na http://www.hrt.hr/index.php?id=enz&tx_ttnews%5Bcat%5D=779&cHash=aeb6d9fc0c
A posjetite i stranu udruge U ime obitelji i provjerite sami za sebe...