Jugoslavija - pismo jednom mladom intelektualcu

Vidim da u svojim postovima često spominješ Jugoslaviju i to striktno kao etiketu. Ne sviđa ti se nešto – to označiš s "jugoslavensko". Pa imamo YUtarnji list, uz već standardni "jugoslavenski" Feral, i sve u tom stilu.

Jugoslaviju se čak i svjesno potiskuje, pa je, npr. Krešimir Ćosić igrao za reprezentaciju "bivše države" ili "bivše Jugoslavije". A on je naprosto igrao za reprezentaciju Jugoslavije, što je to toliki problem za reći? Igrao punim srcem, jer je živio u takvom vremenu, ne mora se nikom pravdati zbog toga.

Ti spadaš u generaciju koja se u Jugoslaviji tek možda stigla roditi – čemu onda toliko priče o njoj?

Možda je to reakcija na one koji Jugoslaviju predočuju kao negdašnji izgubljeni raj. Što ona svakako nije bila. Činjenica da je ta zemlja dvaput u svojoj kratkoj povijesti propadala – i to uvijek s puno krvi i buke – govori već dovoljno. I dok je trajala uvijek je to bilo u nekom obliku diktature.

Pripadam onoj generaciji koja je živjela bez ideoloških iluzija. Nismo učili povijest iz partizanskih filmova, nismo više vjerovali u Tita i Partiju, nismo više gutali priču o tamo nekim bratskim narodima i narodnostima. Mi smo rasli uz punk i slobodnu umjetnost, uz sve otvorenije priče i knjige o poratnom teroru, o 1948-oj, o neuspjelom ekonomskom projektu. Ona ista profesorica Luburić koju sam nedavno spomenuo u svom blogu o liberalizmu rekla nam je još 1982. kako će Jugoslavija, ako ovako nastavi, propasti u roku od 10 godina. Gotovo je pogodila datum propasti.

Pa, otkuda toliko priča o nečem zauvijek prošlom? Mislim da je razlog jednostavan – zbog zamagljivanja ovoga danas. Kao što se Orwellovoj Životinjskoj farmi svinje na vlasti plaše ostale životinje povratkom čovjeka, tako se i današnji hrvatski puk zastrašuje povratkom Jugoslavije. I pukim frazama da je to bila totalna tamnica – valjda sugerirajući kako smo danas na totalnoj slobodi.

Sad ću te, radi jednog misaonog eksperimenta, ubaciti u vremenski stroj. Zamisli da si ti sada, svršeni student, u Jugoslaviji 1973. godine. Ovo će zvučati malo jugonostalgično, no, vjeruj mi, bit će i dosta ljekovito. Što bi ti radio u to vrijeme? Pa, ili bi radio u školi ili u nekim novinama, ali bi radio. Sa svojim smislom za pisanje već bi se probio makar do nekog uglednijeg omladinskog časopisa i imao bi dobre honorare ili plaću. Jedan poznati kolumnist tog vremena (pisao je o stripovima) kaže da je za tadašnji honorar od jednog članka išao na sedam dana u inozemstvo. Ti bi onda pisao vjerojatno za časopise od Vardara pa do Triglava. Za časopise koji su se znali bez problema prodati u tristo tisuća primjeraka. Vjerojatno bi se već i oženio, za neku nastavnicu književnosti ili tajnicu u poduzeću. Imali biste stan u Novom Zagrebu, malo kutijast, ali vaš stan. Onaj u kome ti i sada živiš, ali nije tvoj i 40 je godina star. S vremenom biste kupili i neku ladanjsku vikendicu. Vozili biste zastavu 1300, a možda biste nabavili i nekog citroena ili peugeuota (onaj kojeg tvoj stari i dalje čuva na parkingu). Ljetovali biste na moru svake godine, i vi i vaša djeca. Naravno, sve pod uvjetom da u svojim člancima ne spominješ neuspjeh samoupravljanja ili komunističku strahovladu. Da se ne raspituješ gdje su završili Tuđman, Budiša ili Gotovac. I da ne furaš pretjerano religiju (možeš vjerovati privatno i ne ulaziti u Savez komunista).

Danas, naravno, možeš bez problema govoriti i o neuspjehu ondašnje i sadašnje politike. Možeš popljuvati sve od Tita do Milanovića, neće ti faliti dlaka s glave. Možeš mahati krunicom ili čime god. No, to ne možeš objaviti ni u jednom časopisu, jer danas za mlade intelektualce više nema ozbiljnog mjesta u medijima. Čak i da ima radnih mjesta – bi li pristao da svoj smisao za pisanje trošiš na ove današnje žute sadržaje? Nazovi me kako god hoćeš, ali ja bih kudikamo radije pisao za NIN iz 1982. nego za današnje tiskovine i portale, u kojima je novac i čitanost jedino mjerilo "kvalitete" (a nemaju više ni novaca ni čitatelje, jadni ne bili).

I slično bi se moglo reći mladima svih profesija. U ono vrijeme vi biste s nekim svojim obrtom zaradili lijepe novce. Jugoslavija je gurala taj nesretni samoupravni sustav, ali su privatnici znali masno zaraditi. Pitaj bilo koga tko se tada bavio nekim obrtom, pa neka ti on kaže. Da ne govorim o raznim umjetnicima, o rockerima i alternativcima, koji su znali steći i ugled i novac svojim radovima. U kojoj je to zemlji svoj kruh zaradio Tom Gotovac? I nije morao prodavati svoju dušu vragu (odnosno, komunistima), kao ni sijaset drugih umjetnika i stvaralaca. Napokon, i običan radnik je svojim radom u tvornici mogao steći za sasvim pristojan život. Pa još ako u fušu nešto odradi – mogao je biti gospodin čovjek.

Naravno, najbolje su mi priče da je sve to postojalo zbog novaca od Amera itd. Ma, kakvi, Jugoslavija 1973. ima svega nekoliko milijardi dolara duga. Sitna lova spram duga kojeg mi namrijesmo svojim unucima i potonjima. Onaj krupni dug pojavit će se tek kasnije, kad drugovi pokušaju krpati rupe nakon propasti industrije u Europi (propasti koja je zahvatila i jednu Britaniju). I pritom hraneći ogromnu i suvišnu JNA, radi nekih mračnih planova s njom (što smo osjetili na svojoj koži).

Što hoću reći? Da se prestanete vi mladi baviti Jugoslavijom. Posebno ne etiketirajući "jugoslavensko", jer će, ukoliko ova kriza nastavi, "jugoslavija" postati brand spram ove čemerne sadašnjosti. Smiješno mi je kad slušam u TV kalendaru kako su u ona vremena mnogi Hrvati bježali na rad u inozemstvo. Što misliš, koliko bi vas danas otišlo kada biste imali prilike raditi u Njemačkoj kao što se tada moglo?

Danas mladi intelektualci ne mogu pisati gotovo pa nigdje, a posebno ne zarađivati od toga. Obrtnici su sretni kad godinu završe s pozitivnom nulom. Radnici su odavno nestali, nema ni njihovih tvornica, čak se javljaju i "ekonomisti" koji kažu da je tako moralo biti. A mi još nikako da dosegnemo razinu industrijske proizvodnje SR Hrvatske iz krizne i predratne 1989. godine. Što je onda ovo danas, ako je ono bila kriza?

Najkraće rečeno, vaš današnji posao je Hrvatska. Započnite prvo s priznanjem da ova zemlja nije ispunjenje vaših snova. Suočite se s realnošću i pokušajte nešto napraviti kako bi lijepa naša stvarno bila i lijepa i naša (trenutačno je pod hipotekom, pa nam i ne pripada u pravom smislu). Borite se da opet imamo intelektualce, obrtnike i radnike koji će živjeti od svog posla. Ne uvlačite se u sukobe svojih očeva i djedova, jer to nisu vaši sukobi. Ako se uopće bavite Jugoslavijom, onda se bavite hladne znanstvene glave, bez ikakve sulude ideologije. Učite se iz prošlosti, ali ne da biste u toj prošlosti i ostali.

Jer, za sve što radite danas, jednoga će vam dana suditi vaši potomci. Da ne postanete jednom i vi obična etiketa...

Odgoj djevojaka i dječaka u Hrvatskoj

Neki od vas će vjerojatno pomisliti kako ovaj post ne piše isti autor koji je prošli tjedan pisao o slobodi narodu. No, liberalizam koji ja branim zahtijeva zrelost, obrazovanost, promišljenost. Drugim riječima, kao na filmovima za odrasle: "nije za mlađe od 18 godina". Još je osnivač liberalizma, John S. Mill, rekao kako su od slobode za koju se on zalaže izuzeti maloljetnici. Jer, maloljetnike treba odgajati, kako bi jednoga dana bili ne samo biološki, nego i mentalno punoljetni.
I to, mi Hrvati (i ne samo mi Hrvati, ako vas tješi ta pomisao) - ne radimo kako valja.
Da vas malo podsjetimo što mi to radimo, odnosno, ne radimo.
U lijepoj našoj mladi sve rjeđe vide roditelje i sve manje s njima razgovaraju.
U lijepoj našoj mladi se više druže preko Facebooka, nego "face to face".
U lijepoj našoj mladi mogu nabaviti alkohol i cigarete gdje god i kad god hoće. Da, stoji da im je zabranjeno, no, ako živite u istoj zemlji kao i ja, onda znate kako to izgleda u praksi. Ako ste mlađi od 18, onda znate to još bolje.
U lijepoj našoj mladi se preko Interneta i od vršnjaka uče o seksu.
U lijepoj našoj mladi ostavljaju lijepe svote novaca kladionicama.
U lijepoj našoj mladi idu u škole nakon koje jako teško nalaze posao. Učenje se ne cijeni, veliki dio ocjena - čak i na fakultetima - stječe se prepisivanjem i sličnim snalaženjem.
U lijepoj našoj mladi baš nemaju puno veze s općom kulturom, gotovo da i ne poznaju glazbu i filmove starije od njih, knjige ne čitaju, a "znanje" stječu preko web-stranica sumnjive kvalitete (najblaže rečeno).
Da nabrajam dalje ili je i ovo sasvim dovoljno? Naravno, ne kažem da su svi mladi loši, nisam jedan od onih koji bi napisao "ne volim ništa što vole mladi". Radio sam s njima dvadeset godina, i to iz ljubavi prema mladima. Prestao sam raditi, između ostalog, jer sam se razočarao. Pokušavam graditi nešto što onda stotine njih ruši. I ovdje se uglavnom ne obraćam mladima, nego vama, zrelijima, koji biste trebali sudjelovati u odgajanju mladih.
Nesretan je narod koji ima takvu omladinu. Jer, sami rušimo vlastitu budućnost. Nećete od ovih mladih jednog dana primati penziju, jednostavno rečeno. I ne možemo imati pravu slobodu, ako nismo zreli i sposobni za slobodu. Ako nismo odgojeni.
Što trebamo raditi?
Prvo trebamo shvatiti onu antičku mudrost da mlade odgaja cijeli grad, a ne samo njihovi biološki roditelji.
Roditelji, dakako, trebaju krenuti s odgajanjem od prvog dana. Naučite mlade izgradnji karaktera, kažite im i pokažite koje su prave vrline, kako se postaje odrastao, zreo i koristan. Volite ih bezuvjetno, ali ih nagrađujte uvjetno. Kaznite ih na način da shvate poruku, a da ne budu psihički ili fizički zlostavljani. Učite se roditeljstvu, ne treba vam doktorat iz pedagogije za njega.
Nastavnici trebaju učiti mlade ne samo svom predmetu, nego i životu općenito. Ne gnjaviti ih s onim gradivom koje im nikada neće koristiti, a podučavati ih temeljito onome što će im biti neophodno za dalji život.
Trgovci se trebaju zapitati jesu li spremni plaćati još veće poreze radi liječenja onih koje su potrovali dok su bili mladi. Trgovine i kafiće koji krše propise treba zatvarati bez milosti, prekršitelje slati u zatvor i globiti do gole kože. Kladionice maknuti na kilometar od škola i onemogućiti klađenje mladih (može se to, nije problem u tehnici).
Mediji trebaju više govoriti o pozitivnim primjerima, a ne zavlačiti se u krevete moralno problematičnih javnih osoba. Ako mediji ne nauče mlade čitanju, ostat će uskoro bez čitatelja.
Donositelji i izvršitelji zakona trebaju već jednom zasvagda naučiti ovaj narod da se zakoni ne donose samo zato da bi se kršili.
Vlasti trebaju aktivnije raditi na tome da mladi u ovoj zemlji imaju perspektivu.
Svi vi koji dolazite u kontakt s mladima trebate biti prema njima pozitivni i spremni pomoći im savjetom ili čime je god već potrebno. Recite im da su cool onda kada su stvarno cool i recite im da nisu cool onda kada nisu cool. Nemojte im lagati o svojoj mladosti i izbacivati floskule tipa "u moje vrijeme...", itd. Naprosto, ako vam je stalo do mladih, pomozite im. Ako nije, klonite ih se.
Napokon, i vi mladi trebate shvatiti da se radi o vašoj budućnosti. Volite lijepe i skupe stvari, ali niste spremni učiti i raditi kako bi ih stekli? Onda ih nećete ni imati - lažu oni koji vam kažu suprotno. Učite što više možete - u školi, izvan nje, iz knjiga, iz života.
Naučite se družiti u pravom smislu te riječi, razlikujući prave prijatelje od onih virtualnih.
Nisu to neki fenomenalno originalni savjeti. Odgoj mladih podsjeća na održavanje vrta - morate raditi svakodnevno, držeći se jednostavnih naputaka. Tisućama godina to smo znali činiti bez problema. Sada se moramo podsjetiti te jednostavne, a životno važne vještine.
Pa da nekako spasimo i te mlade, i svoje duše i svoju zemlju.

Sloboda narodu

Svoje liberalne političke stavove stekao sam na satu marksizma profesorice Luburić. Znam, čudno mjesto za takve ideje, no mlada, ljepuškasta i rječita profesorica bez ikakvog je pardona rekla: "Ja bih svima njima - ustašama, četnicima i ostalima - dala pravo da javno govore, pa da onda u dijalogu vidimo što je istina". Nije mi to bilo šokantno za čuti, mi smo već bili lišeni svake iluzije o komunističkom raju.
Ukratko, liberalizam kojeg ja branim jest, pod jedan, dati svima da slobodno kažu što imaju. Živio sam u vremenima kad je pravo na govor bilo zajamčeno samo nekima, a "ustašama, četnicima i ostalima" bilo zabranjeno da išta kažu. I - je li uspio taj projekt? Jesu li ovi zauvijek ušutjeli, nestali s lica zemlje?
Današnji je liberalizam, priznajem, meni jako čudan. Toliko čudan da obično moram dodatno objašnjavati ljudima što to znači da sam liberal. Jer, danas liberalizam znači da imate pravo govoriti samo ono što je dobro, lijepo, istinito i pametno. Kažete li slučajno nešto što se ne uklapa u te kriterije - vas se odmah kažnjava ili, barem, difamira.
Stoga mi nije sjelo kad je nedavno Joe Šimunić kažnjen s 25 tisuća kuna zbog onog svog poznatog uzvikivanja "za dom". Da, znam, takav je zakon, no meni je to glup zakon. Ne, daleko od toga da mislim kako je pozdrav "za dom - spremni" tradicionalni hrvatski pozdrav i da nema nikakve veze s NDH, kako nam je i sam Joe pokušao prodati foru s podukom "Neka bolje prouče povijest".

Teško da bi mi Joe mogao biti učitelj povijesti - od njega bih učio samo kako udarati loptu i protivničke igrače. Pozdrav je fašistički, štogod o tome mislili Joe, Thompson ili čak jedan intelektualac poput Igora Zidića. No, bez obzira na tu činjenicu - ja to ne bih zabranjivao. Hoćete vikati "Za dom - spremni!"? Želite nositi crne kape s velikim U? Vaš problem i vaš nedostatak obrazovanja i odgoja. Svejedno, zabrana tu ne vrijedi pišljiva boba. Uostalom, tko će kazniti onih 30 tisuća navijača? I čemu?
Slično mišljenje imam i o onim starčekima koji dolaze svakog 25. maja u Kumrovec na proslavu rođendana "najvećeg sina naših naroda i narodnosti". Znam, kod njih se radi i o nostalgiji za vremenima kad su bili sretniji, mlađi i ljepši. Ja na takve proslave nisam išao ni u vrijeme kad su bile općenarodne, neću ići ni sada. Komunizam, titoizam, za mene su mrtve ideologije, koje su donijele više štete nego koristi. Ali, ako netko baš hoće ukrasiti svoju glavu titovkom i mahati zastavom bivše države, pa neka uživa u tome. Dokle god je govor samo govor i pozdravljanje samo pozdravljanje - mene se to fantastično ništa ne tiče. Jest, teško ćete postati moj prijatelj - no to vam baš i nije neka šteta.

Da, ja bih isto pustio Zdravka Mamića da priča što hoće i ne bih ga sudio zbog njegovog napada na ministra Jovanovića. Inače imam problema s pravnom kvalifikacijom "govora mržnje". Mamić je, po svom običaju, istresao gomilu malignih gluposti, no time nije nikoga realno povredio. Na glupost se ne odgovara kaznom, nego argumentom ili mudrom šutnjom. Uostalom, da mediji poklanjaju malo manje pozornosti Mamiću, manje bi bilo i njegovih javnih ispada.
I u kontekstu nedavnog referenduma opet se pokazala neka čudna verzija liberalizma. Što o samom referendumu mislim - to sam već nadugačko objašnjavao. Glasao sam protiv, kao što sam unaprijed i rekao. Ali, ljudi su imali pravo biti ZA. Ne samo to: imaju, valjda, pravo reći da pod brakom smatraju isključivo zajednicu muškarca i žene. Imaju za pravo reći da se njima gayevi ne sviđaju ili da im ne bi dopustili posvajanje djece. Imaju pravo i na ludosti poput da se tu radi o bolesti ili da gayevi hoće preuzeti vlast. Tko ste vi da im zabranite to govoriti? U nekim liberalnim zemljama čak je zabranjeno svećenicima da kažu u propovijedi notornu činjenicu da Biblija osuđuje homoseksualizam. Odmah je to govor mržnje, pa i povod za krivično gonjenje. Uzgred, imam li pravo ja - kao nezaposleni - reći da neke tiskovine neprestano pišu o homoseksualcima, a vojsku nezaposlenih jedva i spomenu? Pa, kaznite me zbog homofobije ako to kažem. Eto, primjerice, dajte mi otkaz.
Naravno, pretpostavljam da ćete na ove moje argumente odgovoriti poznatim argumentom kako "govor mržnje" ( = politički nekorektan govor) vodi djelima mržnje. Ali čemu vodi zabrana govora? Rekoh, ja sam već vidio taj eksperiment i nije uspio. Da ga ponovimo, ovaj put u ime liberalizma?
Ja protiv pogrešnih ideja nemam drugog lijeka osim podučavanja, osim dijaloga. Mislite da "za dom spremni" nema veze s fašizmom? Ili, da Tito nije kriv za Bleiburg? Hajdemo onda o tome argumentirano razgovarati. Lako je Joeu praviti se frajer pred 30 tisuća navijača. Da vidimo što bi rekao u otvorenom razgovoru s nekim pravim poznavateljem povijesti. Tada kad se njegova argumentacija pokaže tankom i bezveznom možemo započeti s nekom pozitivnom promjenom.
Ima ovaj moj liberalizam ipak i nekih granica. Primjerice, profesoru u školi koji bi rekao da je Jasenovac bio samo radni logor dao bih trenutačni otkaz (kao i onoj priglupoj vjeroučiteljici iz Ivanca, nedavnoj "zvijezdi" Facebooka). Doktoru povijesti koji bi negirao holokaust oduzeo bih doktorat. Onome tikvanu što je nedavno u meni omiljenom TV kalendaru Juru Francetića "objektivno" prikazao zabranio bih dalji rad na televiziji. Institucije koje se bave podučavanjem i informiranjem sebi ne mogu dopustiti komfor neistine i gluposti.
Vrijeme je da se svi započnu učiti argumentiranom dijalogu. Čudno, ali istinito, tome treba prvo podučiti suvremene liberale.

Ubi, ubi p......ra

Ne, niste pogodili. Ne govorim više o homoseksualcima i onom zlehudom referendumu. Što sam rekao, rekao sam.

Pažljivije izbrojite točkice i vidjet ćete da mora biti ipak malo duža riječ. Ne radi se o ljudima koje desničari ili Crkva smatraju nenormalnima i neprirodnima. Radi se o ljudima koje svi smatraju normalnima. Jedino ja baš i ne. Jer uporno rade ono što se sve manje cijeni i sve mizernije plaća.

Riječ je, naime, o profesorima. Onima što rade u osnovnim i srednjim školama. Mojim nekadašnjim kolegama. Iza mene je i jedno 18 godina rada u srednjoškolskom obrazovanju. I nisam zažalio što sam izašao iz te profesije, iako sam volio rad s učenicima.

Da, povezano je i s onim referendumom i s riječju na koju ste prvo pomislili. Povezano onako kako ne biste očekivali. Zbog troškova referenduma o p....ima, kako glasi jedna zanimljiva obavijest, p.......ima će se naknade za prijevoz isplatiti sljedeći mjesec. Pitam svog mladog kolegu koliko to njega točno košta. Osamsto pedeset kuna, reče. Toliko on mjesečno plaća truckanje autobusom firme Krstić (iz Ko to tamo peva) do radnog mjesta i natrag. Zgužvan s klincima, radnicima, seljacima i drugim nevoljnim kolegama. Sretan kad autobus stigne, nije bitno je li na vrijeme.

Preživjet će profesori i ostalo školsko osoblje ovo odlaganje plaćanja. Jest, malo će im to pokvariti kućni proračun, a vjerojatno skresati i troškove nastupajućeg Božića. Ništa, proslavit će Božić negdje polovicom siječnja sljedeće godine – ni po gregorijanskom, ni po julijanskom kalendaru, nego po svom, profesorskom.

Ali puno je bolnija činjenica da se upravo uzelo od profesora. Oni završe fakultet kao i, recimo, pravnici. I imaju triput manje plaće. Studiraju pet godina kao i liječnici. I onda su magistri struke, a ovi su doktori. I opet, gle čuda, imaju znatno manje plaće.

Nije greška u jednoj vladi ili ministru, još manje u tom referendumu. Problem je o jednoj dugoročnoj politici, koja traje desetljećima. Čuli ste, primjerice, da djeci treba olakšati torbe? I ja sam to čuo, još 1973. godine, kad sam kretao u školu (sad znate koji sam ja Metuzalem). I teglio sam na svojim, kako se ono kaže, nejakim plećima hrpu knjiga i pribora u torbekanji od lažne kože. Kao i svi moji vršnjaci, kao i generacije iza nas, kao i ovi danas. Kao i djeca za dvadeset godina – držite me za riječ.

Jer našu prosvjetnu politiku uglavnom vode ljudi koji nisu nikada ni radili u srednjoj školi. I udžbenike i programe uglavnom pišu oni koji se radom s učenicima nikada nisu praktično bavili. Oni pišu svoje i briga njih za to hoće li to klinci moći naučiti. "Pa, vi to trebate sami njima skratiti i objasniti", glasilo je jedno genijalno objašnjenje s ne tako davnog stručnog skupa na kome sam osobno bio. Čovjek je svoje napisao, nije na njemu da to bude i razumljivo za dobnu skupinu kojoj je to namijenjeno. Dobio je honorar i namještenje, a vi, profesori, sad gledajte kako ćete se s time snaći. Da, čak je i predavao budućim pedagozima, jer vam je on stručnjak, a profesori su samo mali, jadni profesori. Nisu oni pravnici ili doktori (daleko bilo da ovo pričam kako bih ovima smanjio plaće, to sigurno ne). Nisu oni ni političari, ni saborski zastupnici ili župani (ok, ovima bih već smanjio plaće, priznajem). Još se trebaju osjećati i krivima što uopće dobivaju naknadu za prijevoz. Kad ima ljudi koji su u još gorem položaju od njih (kao da su profesori tu išta krivi).

I nijedan sekretar za prosvjetu niti ministar obrazovanja već par desetljeća nije napravio ništa korjenito kako bi se svi ti nagomilani problemi školstva riješili. Naprotiv, problemi su se, uglavnom, samo umnažali. Kao i udžbenici, koji još više otežavaju ionako teške torbe (jer, treba zadovoljiti sve izdavačke kuće, biznis je to). Osim novaca, profesori konstantno gube i dostojanstvo i autoritet. Daju li kom učeniku jedinicu, dići će se odmah uzavreli roditelji; opale li neku jaču disciplinsku mjeru, evo vama inspektora (od kojih mnogi, također, nikada čestitoga rada u školi vidjeli). I uz to, krene li kakvo rezanje, njih će se prvo srezati. Kao da rade najmanje važan posao na svijetu. I sebe ćemo ponosno zvati zemljom znanja.

Pitam mog malo prije spomenutog kolegu kako će riješiti problem prijevoza ako im se sasvim ukinu naknade. "Vozit ću se biciklom", kaže. Mlad je, mogao bi on to. Jest, ne baš po kiši, vjetru i snijegu, ali izdržat će. Što s onim starijim kolegama? Da krenu odmah trenirati bicikliranje?

Istina, među nastavnim osobljem imate i nekih antitalenata za obrazovanje. No, većina prosvjetara stekli su pošteno svoje diplome i imaju svu potrebnu stručnost. Mislite da tako stoji stvar i s ostalim strukama?

Završavam ovu jadikovku jednim konkretnim poslovnim prijedlogom. Da Hrvatska otvori, kao prva u svijetu, muzej prepisanih doktorata i znanstvenih radova. Pretpostavljam da bi taj muzejski prostor trebao biti pozamašan. I u njemu bi se našla ogromna količina spisa, bila bi to biblioteka veća od one legendarne aleksandrijske. Nemojte me vući za jezik da vam kažem po kome bih taj muzej nazvao. Čisto da vidite koje intelektualne i moralne veličine odlučuju već desetljećima o sudbini nastavnika, profesora i njihovih učenika.