Prodaja magle i chemitraila: osvrt na programe predsjedničkih kandidata

Završena je nikad kraća predsjednička kampanja, super da nije dulje trajalo. Sebi sam dopustio gledanje samo jedne TV debate, one na HTV-u. I drago mi je da nisam gledao ranije debate, bilo bi to čisto nepotrebno. Uzgred, HTV je organizirao to dosta solidno, osim što su me jako ubijala u pojam Danijelina da/ne pitanja, gdje se prema kandidatima odnosila kao prema natjecateljima u Najslabijoj karici. Očito je, inače vrsna voditeljica, promašila emisiju. Ovdje samo želim ukazati na one momente gdje predsjednički kandidati iznose teze koje jednostavno ne drže vodu. Imam za svakog od njih ponešto, slobodno me lupite po nosu ako sam pristran. Idem redom kako su oni stajali u ovoj debati.

Kolindina vlada nacionalnog jedinstva i prijevremeni izbori
Kolinda rješenje krize vidi u vladi nacionalnog jedinstva, toj prilično čudnoj umotvorini ranih devedesetih. Ako ta vlada ne bi bila osnovana, Kolinda bi raspisala prijevremene izbore.
Prvo u čemu Kolinda formalno griješi jest samo inzistiranje da se SDP-u sada u obnašanju vlasti pridruži HDZ. Čemu, kad SDP ima potrebnu većinu u Saboru i nema tehničke potrebe za koalicijom? Vjerojatno misli da će se kapacitet Milanovića i Grčića enormno povećati kad im se pridruže lumeni poput Tome i Vase. Uz to, bilo bi to nepošteno i prema biračima. Nemam ništa protiv da se npr. na sljedećim izborima pojavi koalicija SDP-HDZ. Da na plakatima vidimo Zokija i Tomu kako se grle i zaljubljeno govore: Zajedno u ratu, zajedno u miru; Crno i crveno - kombinacija snova. Itd. I ako ljudi budu glasali za takvu koaliciju, neka im je. Ali na prošlim izborima glasači HDZ-a glasali su za HDZ, a ne za HDZ i SDP. I glasači SDP-a glasali su za SDP, a ne za SDP i HDZ. Ovako varati birače pred kraj mandata potpuno je nedopustivo.
I čemu prijevremeni izbori? Da nam dođu Tomo i Vaso i to sve riješe? Ili da Zokiju damo još jednu priliku? I ne samo to - predsjednik države ne može sazvati prijevremene izbore po svom nahođenju. Vlada ima stabilnu većinu, svidjelo se to nama ili ne. Ako te većine nestane, onda se ide u izbore. Dodajem i jednu jaku moralnu poduku - ne želim da se ovaj narod navikne na ideju kako se može jedne nedjelje (na izborima) masovno zezati, a onda tu grešku popraviti već nakon godinu-dvije. Ne može. Izabrali ste, sada trpite četiri godine, nisam vam ih ja doveo na vlast.

Ivo i Druga republika
Ivo vidi svoju ulogu u donošenju novog Ustava. Neke od stvari - sasvim točno zamjećuje - neće se ni moći drugačije riješiti. Recimo, stvarno ne možete ukinuti županije ako se one ne izbace iz Ustava (da, mi smo bili dovoljno glupi da ih tamo ubacimo). No, treba li nama uistinu novi Ustav i takozvana Druga republika? Čisto sumnjam. Posebno kad mi to kaže netko tko je već imao pet godina fore da mijenja Ustav, i to u koaliciji s jakom strankom koja ga je podržala. A ako ta jaka stranka ne bude htjela promjenu Ustava (nisu je htjeli, to je fakat), ništa od cijele promjene. I što god bilo na sljedećim izborima, morat će se i SDP i HDZ složiti o promjenama. A to onda, u našoj divnoj tradiciji, podrazumijeva i političku trgovinu. Hoćemo li stvarno izbaciti županije iz Ustava? SDP to ne bi htio, HDZ to ne bih htio. To hoće samo ORaH i neke manje stranke, koje će teško dobiti apsolutnu većinu u Saboru. I što će onda raditi Ivo, kad mu propadne projekt koji ionako nema niti šanse niti realne potrebe?

Milanova ideja: promijenite Ivu, promijenili ste sve
Da, otprilike tako istupa vidoviti Milan, čovjek koji je u debati čak ustvrdio da je vidio kako izlazi duša iz umirućeg čovjeka. On je shvatio kako je sav problem našeg društva u tome što je na vlasti Ivo Josipović. Nema Ive, nema problema. Dobro, sad malo karikiram, ali Milan se najviše bavio Ivom. Pojma nemam što bi on stvarno htio napraviti. Osim što bi narod nazivao "Moj narode", kao da je on Hajle Selasije ili barem Marko Perković Thompson. Problem ljevice riješit će se dovođenjem desnice na vlast, a problem desnice riješit će se s još više desnice. Ispravite me ako sam nešto pogrešno razumio, ali ja ništa drugo nisam ni čuo u toj debati. Bude li me mučio želudac, ja neću ići kod Milana, čak iako je on stručnjak u toj oblasti. Jer bi on mogao na pregledu vidjeti da mi je duša u nosu. I reći mi: "E, moj pacijentu."

Viliborovi chemitraili namjesto magle
O mladiću sam pisao već cijeli blog. A u ovoj se emisiji dečko još više iskazao. On bi, veli, prvo osnovao predsjednički Savjet, neko misteriozno tijelo gdje bi se vjerojatno ustoličili likovi poput Pernara i sličnih. Onda bi taj Savjet, poput nekog Vrhovnog štaba, mijenjao sve funkcionare. Ništa čudno za dečka koji reče da mu se od Putina, Merkel i Obame najviše sviđa onaj prvi (iako je, reče, njegov pravi miljenik Gandhi). Dužničko ropstvo stotina tisuća Hrvata riješio bi tako što bismo tiskanjem novca sada svi zajedno bili u dužničkom ropstvu. Iz EU i NATO-a ipak ne bi izišao, nego bismo mi tamo rekli bjelosvjetskim mangupima da se ne mogu oni tako zezati s nama. Od Linića bi uzeo natrag četiri milijarde (ne reče čega) s njegovog računa. INU bi oduzeo Todoriću i ekipi. Lova je tu, ljudi moji, samo je trebate uzeti, a što ne uzmete - trebate tiskati. Na ovakvo izmotavanje s pitanjima ekonomije nisu bili spremni ni oni najzadrtiji Titovi komunisti. Ovaj put nije spominjao chemitraile, ali ih je očito prodavao, kao autohtoni hrvatski proizvod. Uz to je obradovao građane Argentine spoznajom da oni više nisu u krizi. Tamo je sada super, vjerujte Sinčiću na riječ. Ja se samo mogu diviti dečku koliko je spreman lupetati, na njegovom bi se mjestu već i Sacha Baron Cohen zacrvenjeo.

Zaključak
Ljudi, na ovim izborima imate mogućnost birati između Kolindine, Ivine i Milanove magle i Viliborovih chemitraila. U stvari, vi sutra samo odlučujete o tome koju ćete maglu kupiti pod povoljnjim uvjetima. Želim vam puno sreće u ovom istinski zanimljivom prednovogodišnjem šopingu! 

Sinčićev "novi" hrvatski poredak

Iako mladi Ivan Vilibor Sinčić jamačno neće proći ni u drugi krug ovih predsjedničkih izbora, definitivno je postao glavna zvijezda, barem na fejsu i web portalima. Nema tog dana a da ne vidim njegovu sliku ili link o njemu ili žestoku raspravu na mom fejsu. Zid fejsa postao je, metaforički rečeno, živi zid. Ima i žestoke protivnike i žestoke branitelje (žešće čak i od ratnih branitelja, barem na riječima). A dečko ulazi u povijest kao naš najmlađi predsjednički kandidat (iako se već za koju godinu nećemo moći sjetiti kako se ono točno zvao).
Naravno, kao i uvijek, ja moram reći drito što mislim (već sam i ja žestoko diskutirao na forumima). Za vas koji još ne znate što taj mladac propovijeda, evo vam njegove stranice, pa čitajte i uživajte. Ja nemam namjeru raspravljati sa svakom od točaka njegovog programa (imate toga po cijelom webu, sapienti sat), nego reći jednu stvar koja meni štrči više od svih ostalih: to što nudi naš mladi kandidat uopće NIJE novo, nego je samo jedno ekstremno ponavljanje starog sistema.

Malo dosadne politologije
Moram sad malo biti dosadan i objasniti vam što je zapravo politika i čime se to političari bave. Politika nije umijeće dolaska na vlast; politika nije umijeće spašavanja zemlje i ljudi; politika nije biznis. Napisat ću krupnim slovima što je zadaća politike: POLITIKA JE UMIJEĆE STRATEŠKOG PLANIRANJA. Jeste li to pročitali? Hajde, to zapamtite i od sada to koristite kao glavno mjerilo kvalitete svakog političara, stranke i programa.
Da sad objasnimo to detaljnije. Političari su tu, kao prvo, da organiziraju strateško planiranje. Imate, npr. problem naše ekonomske situacije. Političari okupljaju stručnjake, ali isto tako i predstavnike zainteresiranih strana (poslodavce, radnike, umirovljenike, nezaposlene) te rade na izradi strateškog dokumenta. Taj dokument prepoznaje probleme (zaduženost, nezaposlenost, itd. itd.) i onda predlaže mjere - koje se daju u općenitom obliku: smanjiti zaduženost, nezaposlenost, itd.
A onda se trebaju odrediti i provesti aktivnosti koje će doprinijeti provođenju mjera. I sada ide ono najbitnije, što želim da zakucate u svojim glavama jednom zasvagda, kako se ne bi zalijetali za kojekakvim prodavateljima magle (i to opet pišem krupnim slovima): AKTIVNOSTI NE ODREĐUJU POLITIČARI, NEGO STRUČNJACI. Političari su tu da omoguće slobodno planiranje i provođenje aktivnosti; političari su tu da evaluiraju aktivnosti (je li stvarno predložena aktivnost smanjila nezaposlenost za 6% u godinu dana?); ali njihovo NIJE da određuju koje aktivnosti i tko točno to treba provoditi. Političar je tu da raspiše natječaj za zbrinjavanje otpada u županiji, ali ne i da kaže gdje se točno i kako to treba napraviti. Na natječaju prolazi onaj koji je ponudio najpovoljnije rješenje i političari su tu da onda evaluiraju i reagiraju ako se to rješenje nije ispunilo onako kako se isprva predstavljalo.
A tu i jest cijeli problem hrvatske situacije. Nema strateškog planiranja, nego gomile političara koji znaju sve i u sve se razumiju, pa nam određuju točno što trebamo raditi. Ne slušaju se ekonomisti, ne slušaju se pravnici, ne slušaju se poslodavci, političari su jedna sebi dostatna ekipa, bogovi u ljudskom obliku. Znaju sve, mogu sve i sve što kažu je dobro, pa je na nama samo da to amenujemo.
Dopustite da kažem nešto krajnje heretično, ali nedavno sam to naučio od jednog jako pametnog stručnjaka za strateško planiranje (i puno toga unio u ovaj svoj blog): Jugoslavija je IMALA gospodarsku strategiju, dok je Hrvatska, naprosto NEMA. Jugoslavenska gospodarska strategija zasnivala se na tri stavke: naftni derivati, nuklearna energija i željezo. I išlo je to dobro - naftni derivati proizvedeni u tadašnjoj Jugoslaviji bili su najkvalitetniji u Europi. I, između ostalog, Sisak je imao i rafineriju i željezaru i posla i novca i za sve svoje radnike i građane. Koju strategiju ima naša država (ovo nije žal za bivšom, nipošto)? Idite opet u Sisak, pa vidite. Kad netko od "znalaca" kaže kako je turizam naša strateška grana, odmah mu dajte čistu jedinicu. Kao i liječniku koji bi vam rekao da su kolači važbnija namirnica od juhe, variva i kruha. Turizam donosi velike novce, nema sumnje, ali za njega je potrebno jako gospodarstvo. Ne vjerujete? Pa, jedan Beč od turizma zaradi nekoliko puta više nego cijela naša betonirana obala. A razlog svem tom našem problemu jest da su se političari ubacili u planiranje i provođenje aktivnosti, a ne u donošenje strategije. I, naravno, korupcija je tu vrlo logična posljedica - kad političar određuje gdje će se izgraditi hotel ili cesta, onda on određuje i tko će to graditi i koliko iznosi mito za dobivanje takvog posla.

Natrag Ivanu Viliboru
Je li sjelo ovo moje dosadnjikavo objašnjavanje što je to politika i koja je zadaća političara? I shvaćate što su zeznuli ovi naši dosadašnji?
E sad se vratite na onu stranicu našeg najmlađeg kandidata u povijesti i kroz te naočale pročitajte što tamo piše. I koliko je to novo. Naš mlađahni would-be predsjednik također zna sve o svemu, čisti genij kakvog hrvatska majka odavno nije rodila. Jest, on je tek završeni ili nezavršeni student FER-a, ali zna sve o ekonomiji, o međunarodnim odnosima, o GMO, o chemitrailima. Kao što je Tito nekoć znao i voditi rat, ekonomiju i pritom svirati klavir (mislim, Titu bih barem bio dao da mi popravi auto, ako ništa drugo). Vi ste genetičar i doktorirali ste na temu GMO-a u SAD-u? Zaboravite, Ivan Vilibor o tome zna puno više. Kemičar ste, niste markirali sate u srednjoj školi, i mislite da su chemitrailovi samo jedna glupa izmišljotina, jer su bijeli tragovi iz mlažnjaka zapravo zaleđena voda? Ma, kakvi, obična ste prodana duša ili glupan, Ivan Vilibor zna bolje kemiju od vas. Doktorirali ste ekonomiju ili ste stručnjak za EU? Zaboravite, pročitajte što je taj nenadmašni genij napisao na svom webu i pokrijte se ušima.

I onda to neki uspaljeni sinčićevci nazivaju - NOVIM. Novost je samo to što je količina samodopadnosti i umišljenosti veća nego inače, sve ostalo je baš onako naš domaći hrvatski proizvod: političar kakvog majka nikad ne rađa i koji je tu da nas spasi od našeg neznanja i nesposobnosti. "Trebate otvoriti svoj um", piše mi na jednom forumu zajapurena sinčićevka. Ja odgovaram da um otvaram samo na argument, a ne na neku newageovsku spiku o prelaženju granica vidljivog.


Moj kandidat
Ja nisam baš prezadovoljan ponuđenim na ovim izborima. Recimo, mislim da je ORaH trebao imati svog kandidata, a ne dati nepodijeljenu podršku Josipoviću. Ali, što je tu je, imamo ponuđenu četvorku - Josipovića kao već postojećeg predsjednika, Kolindu kao ono što je ponudio HDZ, Kujundžića kao ono što bi HDZ rado ponudio da su neka druga vremena i već spomenutog Ivana Vilibora.
I sad izvedite jedan mentalni test: održite ovoj četvorki ovo moje malo kratko predavanje (kojega sam većim dijelom, kako već rekoh, maznuo od jednog stručnjaka za strateško planiranje). Ivan Vilibor bi vas odmah optužio da ste agent velikih korporacija. Milan Kujundžić bi vjerojatno rekao da je to što kažete donekle točno, ali i previše idealistično, a tako nekako bi i Kolinda (nisu njih dvoje baš jako različiti). Uglas bi sve troje dodali da predsjednik mora govoriti o aktivnostima. Ja jedino mogu zamisliti Ivu Josipovića kao onoga tko točno shvaća i načelno prihvaća ono o čemu im govorite. Jedini od njih izgleda kao netko tko zna što je zapravo opis posla predsjednika Hrvatske. I ima potrebna znanja (Ustav i općenito pravni sustav) te potrebno iskustvo. Zovu ga lignja jer se baš i ne ističe nekom velikom muškošću, ali isticanje muškosti je zadaća boksača, stripera i sličnih, a ne političara, osobito ne predsjednika Republike.
No, to je moj osobni stav i vi ga uopće ne morate prihvatiti. A ono što sam pisao o politici kao djelatnosti nije moj osobni stav, nego ozbiljna analiza jedne djelatnosti. Dobro to savladajte, nije tako ni teško, pa ćete znati dobro što vam je činiti na izborima i ovim i svim budućim. U protivnom ćete i dalje birati tko je najveći sin našeg naroda i koji je veleumnik sposoban spasiti lijepu našu, ako ne i cijeli svijet.

Legalizacija prostitucije

Legalna prostitucija (?)

U posljednje sam se vrijeme dosta bavio temom prostitucije. Zapalo me tako, da ne pričam sad cijeli kontekst. Kod nas je ona zabranjena, prostitutke idu u zatvor do 30 dana, a svodnici i njima slični mogu odguliti i koju godinu. Mušterije su slobodne (o tome ću drugi put). U nekim zemljama, poput Nizozemske i Njemačke, ona je legalizirana. Biznis cvate, puni se državna blagajna. Bio sam u Amsterdamu, ali nisam kročio u red-light zone (čim sam vidio natpis, okrenuo se natrag). Moj neki poznanik zašao u taj teritorij (ne zna engleski), vratio se sav sablažnjen. Takav koncept djeluje isprva i zanimljivo - namjesto prisile, imamo dopuštenje da svatko radi što hoće. Pa i pripadnice/pripadnici (da, ima negdje 30% muških) najstarijeg zanata. Ili, obrta, u svakom smislu te riječi. Onda je tu veća kontrola nad zdravljem prostitutki i, trebalo bi, veća zaštita. Sad vas ne bih gnjavio statistikom, ali Nijemci i Nizozemci nisu baš zadovoljni kako je to ispalo.

Once upon a time in Croatia
Namjesto da vam to objašnjavam, evo jedne mentalne vježbe: zamislite da se legalizira prostitucija u lijepoj našoj. Prvo bi Bandić svečano otvorio novi bordel na mjestu gdje je, svojedobno, kažu, bio onaj stari, prijeratni. Neki bi prosvjedovali da na tom mjestu nikada nije bilo bordela, nego petsto metara niže. Bordel bi koštao vrtoglavih 26 milijuna kuna, a onima koji bi nezadovoljno mrmljali kako se sve moglo napraviti za maksimum 5 milijuna, on bi odbrusio: "Ne može vuk lisicu učiti kako se love kokoške. Oni koji nikada nisu gradili bordele, nego samo doziđivali garaže, bolje da šute. Idemo delati."
Predsjednik turističke zajednice bi napomenuo kako sada proširujemo ponudu našeg grada i vraćamo Hrvatsku u tradiciju najnaprednijih zemalja EU. Onda bi u taj biznis upali naši znameniti poslovni ljudi: Horvatinčić bi dao u najam sobe za obavljanje obrta, Todorić bi prodavao prezervative za mušterije po akcijskoj cijeni od 25 kn komad. Žužuli bi svako malo farbali što fasadu, što sobe. Koje bi, dakako, imale fiskalne blagajne. Uposlenice bi imale plaću od tri i pol soma kuna, radile bi i vikendom i praznicima (jer je najveća gužva nedjeljom, te za Uskrs i Božić). Mogle bi i napredovati do mjesta šefice odjela, s pet soma neto zarade mjesečno. Iako bi samo sat njihove usluge koštao 1500 kn s PDV-om, "što je znatno manje nego u drugim zemljama", kako bi to objasnio voditelj bordela, nekoć poznati mafijaš.Kroz suze bi govorio kako mu je nekada bilo teško, kako su ga osuđivali i u društvu i na sudu, ali sad je sretan čovjek, koji radi jedini posao koji zna, koji voli svoju obitelj i svakodnevno se pomoli za zdravlje svojih djelatnica.
Plaće bi, uza sav priliv novca, stizale neredovito, jer, kriza je, što ćete. Kad bi neka ostarjela ili poružnjela ili se razboljela - šut karta. S otpremninom od 750 kn, da se snađe. Ja pričam o zaposlenicama (ženski rod), jer zaposlenika ne bi zvanično bilo. "Mi smo katolici i pederluk nije u našoj tradiciji", objasnio bi izvjesni Z.M., izvršni dopredsjednik jedne neprofitne sportske organizacije. Koji bi imao tričavih 40% dionica naše "kulturno-zabavne" institucije. Naravno, bilo bi zaposlenika. Radili bi ili preko student servisa ili na crno. Išla bi ta roba kod nas, garant. Po višoj cijeni, zbog većeg rizika na poslu. Njih se ne bi spominjalo, ali bi Jutarnji list s vremena na vrijeme donio neku od ispovijedi ovih skrivenih obrtnika: "Z.K. (24) Radim da bih mogao studirati, lova je veća nego da kopam." Pa bi ih uprava Institucije (ogranak Holdinga) tužila zbog širenja neprovjerenih informacija.
S vremena na vrijeme bi nas 24 sata ili Index počastili fotkom nekog političara, svećenika ili glazbenika kako u kasni noćni sat poskrivečke ulaze u objekt ili izlaze na stražnja vrata rezervirana za VIP goste. Onda bi oni to kasnije demantirali ili rekli da su se tu vrzmali sasvim slučajno. Čitali bismo reportažu u zadovoljnom korejskom turistu, o veri bjutiful grls det vrk veri hard. Naravno, institucija koju bi narod od milja zvao Zaj*bčanka, bi primala i novac iz gradskog budžeta, "jer se radi o ustanovi od općeg interesa", kako bi to lijepo objasnio gradonačelnik. Neki bi ginekolozi zarađivali masne novce na sistematskim pregledima i otklanjanjima "sitnih kvarova" kao "standardnog rizika ovog zahtjevnog zanimanja". Na Dobro jutro, Hrvatska bi katkad neki od njih objašnjavali "postupke prevencije neželjenih efekata". Tu i tamo bismo čuli kako je izvjesna V.S. (46) gađala tavom u glavu svog muža K.S. (63) saznavši gdje je proveo subotnje popodne. "Rekao ženi da ide u ribičiju, pa zašao u bordel", kočoperio bi se naslov u Večernjaku.
U redu, stajem ovdje. Jest da sam na pojedinim mjestima bio pomalo sarkastičan, ali nisam se zezao.

Bandić i Perković

Nemam namjeru suditi nijednome od njih dvojice - da se okoristim našom izvornom krilaticom: "neka institucije rade svoj posao" (njemačke i hrvatske). Samo reagiram na jednu nebulozu koja vrišti s portala i fejsbuk profila određenih "znalaca". I koju već mantra Bandićev odvjetnik (očito ni ne zna kako bi ga branio), ali i (samoprozvani) lumen poput Ivana Zvonimira Čička. Kažu, hvatanje Bandića je odvlačenje pozornosti sa suđenja Perkoviću i izbjegavanje teme lustracije. "Zašto baš sada?", pitaju se geniji pseudo-analitike.
Ako sam ih dobro shvatio, Bandića je trebalo uhvatiti tek kad se završi suđenje Perkoviću (dakle, za godinu, dvije). A možda ni tada, jer tko zna kakve nas političke turbulencije tek tada očekuju, s obzirom na naše sveopće potonuće. Najbolje bi bilo, čini mi se, ljude hvatati u sezoni kiselih krastavaca. Kad nema nikakvih vijesti, nikakvih političkih previranja, nikakvih izbora i ničega što bi punilo stupce tiska. Kad je najveća vijest Severinin selfie iz hotelske sobe.
Odličan prijedlog, samo bih volio da mi itko kaže kad su to bila takva vremena? Stvarno. Sjećate li se vi takvog mirnog perioda u ovoj od Boga zaboravljenoj vučjoj zabiti? Tih dana kada smo bili sasvim pošteđeni od političkih borbi, od skandala, od afera, od svega onoga čemu tepamo da su to dječje bolesti jedne mlade demokracije?
I tu nije kraj genijalnosti. Tko to ozbiljan misli da ćemo svi mi kolektivno zaboraviti na suđenje Perkoviću i da će od sada mediji naprosto o svemu šutjeti? Davno su prošla vremena u kojima je Partija određivala što će novine pisati. Danas imate brdo informacija na izbor - deseci portala, različitog političkog spektra (slični samo u plitkoći sadržaja, uglavnom), pišu što im je volja. Ili, barem, ono što im njihovi poslodavci odrede (zaboravite na potpuno slobodne medije, takvi niti su postojali niti postoje). Imate i sve brojnije TV postaje, gledajte što vam je volja. Što priječi neke od njih da pišu isključivo o Perkoviću, da Bandića i ne spomenu? Što priječi nas, kao "potrošače", da čitamo medije koji nas zanimaju? Tko to mene smatra tolikim idiotom da ću ja biti toliko zabavljen slučajem Bandić da ću naprosto zaboraviti kako se u Njemačkoj sudi bivšem udbašu? Koji je, gle čuda, radio i za Tuđmana.
I onda i ta riječ koja kod mene već izaziva ospice. Lustracija. Rimuje se s frustracija. 25 godina nakon kraja komunizma i dalje se netko sjeti da bi bivše komunističke funkcionare trebalo maknuti s državnih funkcija. Koje točno? Tita? Bakarića? Manolića i Boljkovca? Miku Špiljka? Nakon što se SKH raspao na SDP, HDZ i ostale stranke, sad bi odjedanput lustraciju. Ali samo lustraciju onih komunista koji su u SDP-u, a ne iz ovih drugih stranaka. Moraju naći neku sijedu glavu koja i dalje sudjeluje u vlasti, već barem jedno pedeset godina. S nadom da će se taj sjedokosi naći striktno u jugokomunističkom SDP-u, a nikako ne u domoljubno-hrvatskom HDZ-u.
Mislim, što se mene tiče, smijenite sve i SDP-ovce i HDZ-ovce, teško da ću pustiti suzu za njima. Ali prestanite smatrati i mene i cijeli ovaj narod gomilom idiota.

Referendumi

Opet se zalaufale referendumske inicijative, a ja nikako da potpišem. Doduše, onu inicijativu protiv, kako to milozvučno engleski zvuči, outsourcinga pomoćnog osoblja iz škola, potpisao sam bez imalo krzmanja.
A inicijativu U ime obitelji o promjeni izbornog zakona nisam potpisao. Načelno, preferencijalno glasovanje mi sasvim odgovara. Ali mi se nije dopadala ideja o smanjenju izbornog praga na 3%, jer bi to mogao biti jedan prilično opasan eksperiment. Niti mi se zabrana predizbornog koaliranja činila previše pametnom i demokratskom idejom. Tako da nisam potpisao. Ljut na vladajuće - i sadašnje i bivše - što odavno nisu uveli preferencijalno glasovanje. Ali teško bi se naši partijski autokrati osmjelili na to da im tamo neki narod odlučuje tko će ući u Sabor. Sve u svemu, i da sam potpisao, opet ne bi prošao taj referendum. Tako će HRAST Željke Markić ipak morati skupiti 5% glasova da bi ušli u Sabor. Žalim slučaj, lakše je bilo nahuškati narod protiv homoseksualaca.
I sada prolazim ove štandove s referendumom o monetizaciji auto-cesta. Oduševljenje naroda je veće i moglo bi se dogoditi da se prikupi dovoljno potpisa. A ja ne potpisujem, definitvno.
Znam, sada zvučim kao izdajnik vlastitog naroda. Ili kao ulizica sadašnje vlasti (iako monetizacija kola kao ideja još od vremena HDZ-ove vlasti). Jer, zvučim kao netko tko bi prodao ono što je naše.
Možda da objasnim ovu riječ "naše". Zamislite da imate mercedes vrijedan 50 tisuća eura. I u dugu ste od 450 tisuća eura. Imate li stvarno taj mercedes? Je li on stvarno vaš? Je, tako stoji u dokumentima, sve dok vam neka banka ne sjedne na imovinu, pa onda ni gaće na vama neće biti vaše.
Tako da nisam siguran ni u to da su te autoceste stvarno naše. Možemo se emotivno vezivati za njih koliko hoćemo, no bojim se da one već odavno nisu naše. A da se ne lažemo - mi smo prvi koji ih izbjegavamo kad god možemo. Imam razrađen sustav kako da stignem od svog Maruševca do Zagreba koristeći samo besplatni dio autoceste. Uštedim 27 kn u jednom smjeru, 54 u oba. To radite i vi, jer bi u suprotnom naše autoceste vrvjele automobilima i kamionima. I ja vas ne osuđujem, jer i sam radim isto i nije mi svejedno hoću li puknuti 54 kune da bih pomogao razvoju naših autocesta.
Muči me i fundamentalniji problem. Trebamo li o ekonomskim pitanjima odlučivati referendumom? Ja ne mogu reći da je monetizacija rješenje za naše autoceste. Niti vam mogu ponuditi bolje rješenje. Zašto? Pa, nisam ekonomist.
Doduše, neke su mi stvari odavno jasne. Kad idem Slavonikom, jedva da vidim koji automobil. I ne treba mi puno znanja da shvatim kako to nije rentabilno. Moglo se to znati unaprijed, no igralo se na kartu povezivanja cijele Hrvatske. Umalo nismo i do Dubrovnika izgradili cestu, tek bi to bilo "isplativo". Ali vlasti su se utrkivale u izgradnji infrastrukture, napravili smo stotine kilometara cesti, a da prethodno nismo ni pošteno izračunali hoće li biti kakve dobiti od toga. Narod je klicao otvaranju, pljeskalo se ministrima i premijerima, nitko se nije bunio. A trebalo se tada pobuniti. Jest, opet biste ispali narodni izdajnik. I tu je naš osnovni problem - svakom pitanju prilazimo sa stanovišta "jesi li naš ili nisi?", namjesto da na ekonomska pitanja odgovaramo ekonomskom logikom. Ovako bismo se stvarno mogli dovesti u situaciju da oduševljeno odbijemo monetizaciju cesta, a da onda ne znamo što ćemo stvarno s njima. I da onda moramo odbiti čak i neku vrlo razboritu ponudu (a to bi bilo nekih 30 milijardi kuna, kažu neki ekonomisti).
Znam, čuo sam sindikaliste, imaju lijepe ideje, možda to i upali. Iako u razgovorima koje oni vode pokazuju da nisu baš savladali temeljne ekonomske ideje.
Naravno, glavni dio problema leži i na vlastima. Oni su se, kao prvo, trsili pokazati se velikim vizionarima, a da nisu uzeli u ruke kalkulator i izračunali što stvarno dobivamo. Zatim su krenuli u proces monetizacije, a da nisu pošteno ni objasnili što i zašto to rade. Tek kad se zahuktao ovaj referendum, počinju s objašnjenjima, odnosno, "objašnjenjima". Udara se na emocije, govori se o penzijama, o lokalnim cestama, a i dalje se to nekako radi bez kalkulatora. Nitko da prezentira neku čistu računicu - ovo košta toliko, ovo onoliko, ovo imamo, ovo nam treba, plus, minus, podijeljeno sa 7, iznosi toliko i toliko. Ni sindikalisti, ni vlast. Jest, spominju se neke brojke - recimo, 80 milijardi kuna. Prekrasna brojka, ali ona govori o željenom prihodu (podvlačim, željenom), ni u kojem slučaju o čistoj dobiti. A narod potpisuje, kao da su uhvatili svu računicu bez da im ju je tko i iznio. Mi mislimo da naših pet milijardi vrijedi više od njihovih pet milijardi. I da je kilogram željeza teži od kilograma vune.
Vlast još nije shvatila da komunikacija s narodom treba biti dvosmjerna, u njihovim se glavama još nije dogodila internetska revolucija. Oni i dalje nastupaju u novinama i na televiziji, kao da je 1968. a ne 2014. Nema javne rasprave, nema pozivanja nevladinih stručnjaka, oporbe, građana, pa da se o svemu racionalno progovori.
Možda cijela stvar s monetizacijom propadne neovisno o referendumu. Nisu naše autoceste tako privlačna akvizicija, neki bi možda dali 15ak milijardi kuna, ali teško da će netko odrješiti kesu i pljuniti na stol željenih 30 milijardi. Vjerojatno ima nekog tko bi nas rado porobio. Samo je pitanje je li spreman baš toliko platiti za to.
A možda se pojavi netko s tih prokletih 30 milijardi, a mi ga otpratimo riječima: "Sori, bat vi disajdid not tu sel vot iz aurs."
Ništa, da ne gnjavim, i ovaj put bez mog potpisa.
Evo vam jedne prelijepe slike za kraj, kliknite ovdje pa uživajte u prizoru (na kojemu nema autoceste): grad Senj iz zraka.

Depresija

Da budem iskren, imam barem dva jaka razloga da o ovome nikada ne pišem.
Kao prvo, ovo je blog o etici i politici; a depresija nije ni etičko ni političko pitanje.
Kao drugo, ovaj put moram razodjenuti vlastitu dušu, a nisam sklon egzibicionizmu.
Pišem, zapravo, s tinjajućom nadom da će to ipak nešto nekome pomoći.
Smrt Robina Williamsa potaknula je ljude da kažu koju riječ i o depresiji. Jer Robin je jedna od tko zna koliko brojnih žrtava ove bolesti koju mnogi i ne smatraju bolešću (a mnogi je, katkad, vrlo pogrešno pripisuju gotovo pa svakome tko je tužan). Mnogi manje poznati od Robina završavaju kao i on - ubijajući se, ostavljajući iznenađenima mnoge koje su ih poznavali. Jer, predmnijeva se, Robin je bio komičar (malo preuska definicija njegovog talenta), pa mu je valjda i život bio ispunjen smijehom i radošću. A da ne komentiram neke znalce koji smatraju da je Robin mogao lako riješiti svoj problem.
Ja o depresiji ne pišem kao psihijatar ili psiholog, nego kao čovjek koji na svojoj koži dobro osjetio što ona znači.
Ne mogu reći kako sam je dobio. Depresija nije gripa, pa da se prenosi kihanjem ili rak pluća pa da je dobijete pušenjem. Depresiju ne dobivate zato što ste nešto pogrešno radili, ona vam se dogodi. Ja sam imao nekoliko okidača - previše rada (7 dana tjedno) s premalo uspjeha; povratak demona prošlosti za koje sam mislio da su zauvijek zakopani; moja unutarnja previranja. Nekada mislim da depresija čuči u svakom od nas, da samo čeka svoj trenutak. Ne znam, nemam objašnjenja (a nemaju ga ni puno pametniji od mene).
I onda me je počela drmati. Loše spavanje i ružni snovi. Neprestani umor, bezvoljnost, osjećaj nemoći. Pretjerana emotivna osjetljivost, gotovo da nisam mogao pogledati nijedan film ili čuti pjesmu a da se ne rasplačem. Nijedan dan nije prolazio bez plakanja. To me znalo uhvatiti doma, u šetnji, u uredu, u teretani, gdje god, nije to biralo ni vrijeme ni mjesto.
I samoubilačke misli. Ne samo misli, nego planovi.
Znam da sam jedne noći u Engleskoj - gdje sam bio na doktorskom studiju - bio jako jako blizu toga da uzmem već spremljene tablete za spavanje (da, prikupio sam jednu lijepu hrpicu lijekova). Plakao sam zbog toga i cijelu noć probdio uvjeravajući sebe da to ipak ne uradim (kao što vidite, nisam uradio). Mučio me strah ne toliko od samoubojstva, koliko od neuspješnog samoubojstva. Da me onda ne proglase ludim, stave pod nadzor i tako to.
Ljudi u takvim situacijama obično biraju između dvije opcije:
1. lijekovi;
2. alkohol i slične supstance.
Ja sam odabrao ono prvo. Robin je odabrao ono drugo.
I da odmah budem jasan, obojica smo odabrali pogrešno (zapravo, nismo mi ništa odabrali....).
Ne pomažu ni lijekovi ni cuga. Ne samo da ne pomažu, nego odmažu. Ja sam uzimao one za smirenje, uz one za spavanje. Naravno, i tablete za snižavanje tlaka (još stariji problem i još ih uzimam).
Pomoć takvih lijekova sliči na pomoć od alkohola. Isprva vas malo dignu. Pa vas spuste. Ja sam znao uz njih katkada uzeti i alkohol. I to vas digne. Pa vas bezočno tresne o zemlju.
Posao koji sam tada radio samo je pogoršavao stvari. Ne samo zbog previše posla i premalo rezultata. Nego i zbog toga što sam na poslu morao biti vedar, nasmijan, jak, sposoban, uzor mladima i starima i sve ono što mi je bilo teško poput čeličnog jarma. I bilo mi je zabranjeno uzimati alkohol, između ostalog.
Sada je puno drugačije. Ne, ovo nije klasična priča s naslovom Kako sam pobijedio depresiju u tri laka koraka. Nisam naivan, depresija se ne može pobijediti kao što se pobijedi gripa. Ali ju se može držati pod nadzorom, barem je takvo moje iskustvo. I, da, ja ne nudim recept za pobjedu nad depresijom. Kao što nema lijeka, nema ni recepta. Ono što je meni pomoglo, možda ne pomogne vama.
Kao prvo, pomogli su mi ljudi. Oni iz mog najbližeg okruženja koji su znali bolje što se sa mnom zapravo zbiva, počevši od moje supruge Bilo je dana kad naprosto nisam smio ostati sam sa sobom. Pa su oni ostali sa mnom. Njima sam otvoreno govorio i o demonima svoje prošlosti. O prebolnim demonima, boljelo je to i njih. Ali mi je nekako i to pomoglo, barem sam se suočio s tim demonima, nisam pustio da mi samo šapću na uho. Vama to ipak neću reći, previše je intimno. Usput, nadam se da riječ "demoni" ne shvaćate doslovno. Please.
Ljudi su jako ključni u cijeloj priči, ne smijete se boriti sami, to znam pouzdano. No, ne bilo kakvi ljudi. Oni koji vam dijele savjete tipa: "Depresija je izbor; izaberi radost i bit će ti lakše" ili oni koji vas kore što ste sebi dopustili takvu glupost opasni su za vas poput litre loše rakije. Izbjegavajte ih.
Kao drugo, počeo sam mijenjati svoj život. Išlo je to prilično radikalno - počevši od promjene posla. Što je značilo jako puno muke, ne samo financijske. Ipak, uspio sam u tome, sada radim posao od pet dana po osam sati. Imam dva slobodna dana tjedno i obavezno ih iskoristim za spavanje i opuštanje. Uglavnom, mislim da je promjena životnih okolnosti ključna. Što je Robin mogao uraditi? Ne znam, možda se trebao ostaviti glume. Ostaviti se posla u kojemu mora biti dobroćudni komičar, čak i kada mu se ruši svijet. Radikalno je to, izgubili bismo jednog velikog glumca. Ali bi ostao čovjek Robin. Meni je gubitak ranijeg posla bio čak i povod za pisanje jednog dosta satiričnog bloga.
Pomoglo mi je i bicikliranje. Bicikliranje s mojim prijateljima, ili samostalno (da, tad sam mogao ostajati sam sa svojim biciklom). Tjerao sam se ispočetka na to, čak sam gotovo dobio srčani udar zbog napora. Svejedno, koliko god bio potišten, nakon već pola sata bicikliranja meni je bilo nekako ljepše. Priroda, šetnje, trčanje, plivanje... da, plivanje mi je pomoglo kad sam još kao mladić imao teški period krize, nakon očeve smrti (nije moja depra od jučer). Nađite što vama pomaže. Alkohol vam neće pomoći (moja je sreća što se nikada nisam navukao na njega).
Pomaže mi i izbjegavanje svega što može izazvati negativne osjećaje. Ne volim se nervirati zbog nečeg bezveznog. Nećete me naći kako zdušno na nekom forumu branim svoj stav protiv nekog kretena - neka on nađe svog kretena, kažem sebi i uljudno zbrišem. Nisam se uvijek držao toga i onda bih se nakon takvih besplodnih rasprava osjećao samo gore. Izbjegavam gledanje utakmica i svega onoga na što ne mogu utjecati, a može me samo iznervirati. Jeste li vidjeli kako je Dinamo jadno odigrao zadnju tekmu? Ja nisam.
Ne znam što bih još naveo kao mogući izlaz. Ja ne mogu reći da sam sasvim izašao. Još mi katkada, možda prečesto, zatrebaju tablete za spavanje. Još ne mogu mirno odgledati filmove u kojima netko ubija sebe ili neprestano pati. Pa onda ni ne gledam. Ne kažem da trebate gledati samo komedije, ali gledajte, čitajte i slušajte samo ono što vas ne baca u još gori očaj.
Koliko vam u svemu tome mogu pomoći liječnici? Inače idem kod liječnika kad god imam zdravstvene probleme, ali sumnjam da suvremena medicina stvarno zna o čemu se ovdje radi i kako se s time nositi. Ni ja ovdje ne pokušavam reći da znam, bilo bi to jako nadmeno. U nekim jako teškim stanjima treba otići i do njih, rekao bih.
Preda mnom ostaje još dosta dug put. Pretpostavljam da će depresija biti uvijek nekako tu, ali da me ne mora baš nadvladati. U narednom periodu pokušavam smanjiti ili sasvim se otkačiti od lijekova za spavanje. Dobra vijest je da sam već izgurao deset dana bez njih i dosta se solidno naspavao. Vidjet ću kako će biti kad se vratim s odmora na posao, no čini mi se da će biti bolje nego prije.
I ne znam što bih vam više rekao. Možda bi pomoglo kad bismo bili spremni o takvim stvarima govoriti javno - i to, ako je moguće, više o iskustvima borbi koje ne završavaju poput Robina.
A vama koji o depresiji znate samo iz knjiga i Interneta, samo želim reći da vi možete biti od pomoći svojim prijateljima. Ipak se prethodno obavijestite o čemu se tu zapravo radi. Ukoliko je ovaj blog makar malo pomogao u tom smjeru, ja sam presretan.

Prosječan teoretičar urote

Danas je normalno biti teoretičar urote. Više vas nitko ne smatra pametnom osobom ako ne vjerujete barem u pet urota po četvornom kilometru.
Prosječan teoretičar urote ne vjeruje u Boga, ali čvrsto vjeruje u postojanje Đavola.
Prosječan teoretičar urote svakodnevno pojede desetak koštica kajsije kako ne bi nikada dobio rak. Ali se potajno nada da će jednom ipak oboljeti od zloćudne bolesti, kako bi je mogao pobijediti soda bikarbonom. Već je unaprijed napisao knjigu o tome.
Prosječan teoretičar urote otkrije dnevno barem po dva člana iluminata. Jedan radi u obližnjoj pošti. Malo dalje od pošte pokrivena slojevima zemlje leži jedna pradavna piramida.
Prosječan teoretičar urote zna barem dvojicu koji znaju trojicu koji su nedavno vidjeli Elvisa.
Prosječan teoretičar urote ne stavlja na sebe nikakve kreme za sunčanje i šeta potpuno gol jer je duboko uvjeren da ga sunčeve zrake čuvaju od sunčevih zraka. Od odjeće nosi samo plinsku masku, da ga chemitrailsi ne bi učinili depresivnim. Nije cijepljen ni protiv koje bolesti, osim protiv bolesti prihvaćanja argumenta zdravog razuma.
Prosječan teoretičar urote naprosto voli ugljični dioksid. I ne voli što ga tamo neke prodane duše znanstveničke napadaju zbog promjene klime.
Prosječan teoretičar urote čita samo članke koji u naslovu imaju riječ "šokantno" ili, eventualno, "jezivo". Posjećuje samo portale za koje zna da nisu pod kontrolom masona.
Prosječan teoretičar urote svaki dan mora linkati barem jedan takav članak na svom FB wallu. I mora na barem tri foruma pejstati isti komentar, s obaveznim linkom koji dokazuje njegove tvrdnje. Omiljeni argument uvijek počinje s riječima: "Dobro znamo tko...".
Sve što zna o znanosti prosječni je teoretičar urote naučio od Krešimira Mišaka. U školi mu je najbolje išao veliki odmor. Svejedno, bolje zna fiziku od Einsteina, biologiju od Darwina i matematiku od onog Rusa što je otkrio nešto s pi.
Prosječnom je teoretičaru urote rast populacije jasan dokaz da netko jako moćan radi na smanjenju populacije.
Prosječan teoretičar urote štedi novac kako bi jednom organizirao ekspediciju i otkrio točno mjesto Noine arke ili iskopao grob Isusa i Marije Magdalene.
Prosječan teoretičar urote zna da David Icke nije sasvim u pravu, ali je siguran da je barem djelomično u pravu.
Kada se želi nasmijati, prosječan teoretičar urote čita Wikipedijine članke o letu na Mjesec, smrti Boba Marleya i 11. rujnu. Ili o bilo čemu što običan čovjek smatra dokazanim.
Omiljeni film prosječnog teoretičara urote je Zeitgeist. Drugi omiljeni film mu je Zeitgeist 2.
Prosječan teoretičar urote prosječan je u svemu osim u svom uvjerenju da nije prosječan.
One koji mu to kažu smatra dokazanim urotnicima.