Da budem iskren, imam barem dva jaka razloga da o ovome nikada ne pišem.
Kao prvo, ovo je blog o etici i politici; a depresija nije ni etičko ni političko pitanje.
Kao drugo, ovaj put moram razodjenuti vlastitu dušu, a nisam sklon egzibicionizmu.
Pišem, zapravo, s tinjajućom nadom da će to ipak nešto nekome pomoći.
Smrt Robina Williamsa potaknula je ljude da kažu koju riječ i o depresiji. Jer Robin je jedna od tko zna koliko brojnih žrtava ove bolesti koju mnogi i ne smatraju bolešću (a mnogi je, katkad, vrlo pogrešno pripisuju gotovo pa svakome tko je tužan). Mnogi manje poznati od Robina završavaju kao i on - ubijajući se, ostavljajući iznenađenima mnoge koje su ih poznavali. Jer, predmnijeva se, Robin je bio komičar (malo preuska definicija njegovog talenta), pa mu je valjda i život bio ispunjen smijehom i radošću. A da ne komentiram neke znalce koji smatraju da je Robin mogao lako riješiti svoj problem.
Ja o depresiji ne pišem kao psihijatar ili psiholog, nego kao čovjek koji na svojoj koži dobro osjetio što ona znači.
Ne mogu reći kako sam je dobio. Depresija nije gripa, pa da se prenosi kihanjem ili rak pluća pa da je dobijete pušenjem. Depresiju ne dobivate zato što ste nešto pogrešno radili, ona vam se dogodi. Ja sam imao nekoliko okidača - previše rada (7 dana tjedno) s premalo uspjeha; povratak demona prošlosti za koje sam mislio da su zauvijek zakopani; moja unutarnja previranja. Nekada mislim da depresija čuči u svakom od nas, da samo čeka svoj trenutak. Ne znam, nemam objašnjenja (a nemaju ga ni puno pametniji od mene).
I onda me je počela drmati. Loše spavanje i ružni snovi. Neprestani umor, bezvoljnost, osjećaj nemoći. Pretjerana emotivna osjetljivost, gotovo da nisam mogao pogledati nijedan film ili čuti pjesmu a da se ne rasplačem. Nijedan dan nije prolazio bez plakanja. To me znalo uhvatiti doma, u šetnji, u uredu, u teretani, gdje god, nije to biralo ni vrijeme ni mjesto.
I samoubilačke misli. Ne samo misli, nego planovi.
Znam da sam jedne noći u Engleskoj - gdje sam bio na doktorskom studiju - bio jako jako blizu toga da uzmem već spremljene tablete za spavanje (da, prikupio sam jednu lijepu hrpicu lijekova). Plakao sam zbog toga i cijelu noć probdio uvjeravajući sebe da to ipak ne uradim (kao što vidite, nisam uradio). Mučio me strah ne toliko od samoubojstva, koliko od neuspješnog samoubojstva. Da me onda ne proglase ludim, stave pod nadzor i tako to.
Ljudi u takvim situacijama obično biraju između dvije opcije:
1. lijekovi;
2. alkohol i slične supstance.
Ja sam odabrao ono prvo. Robin je odabrao ono drugo.
I da odmah budem jasan, obojica smo odabrali pogrešno (zapravo, nismo mi ništa odabrali....).
Ne pomažu ni lijekovi ni cuga. Ne samo da ne pomažu, nego odmažu. Ja sam uzimao one za smirenje, uz one za spavanje. Naravno, i tablete za snižavanje tlaka (još stariji problem i još ih uzimam).
Pomoć takvih lijekova sliči na pomoć od alkohola. Isprva vas malo dignu. Pa vas spuste. Ja sam znao uz njih katkada uzeti i alkohol. I to vas digne. Pa vas bezočno tresne o zemlju.
Posao koji sam tada radio samo je pogoršavao stvari. Ne samo zbog previše posla i premalo rezultata. Nego i zbog toga što sam na poslu morao biti vedar, nasmijan, jak, sposoban, uzor mladima i starima i sve ono što mi je bilo teško poput čeličnog jarma. I bilo mi je zabranjeno uzimati alkohol, između ostalog.
Sada je puno drugačije. Ne, ovo nije klasična priča s naslovom Kako sam pobijedio depresiju u tri laka koraka. Nisam naivan, depresija se ne može pobijediti kao što se pobijedi gripa. Ali ju se može držati pod nadzorom, barem je takvo moje iskustvo. I, da, ja ne nudim recept za pobjedu nad depresijom. Kao što nema lijeka, nema ni recepta. Ono što je meni pomoglo, možda ne pomogne vama.
Kao prvo, pomogli su mi ljudi. Oni iz mog najbližeg okruženja koji su znali bolje što se sa mnom zapravo zbiva, počevši od moje supruge Bilo je dana kad naprosto nisam smio ostati sam sa sobom. Pa su oni ostali sa mnom. Njima sam otvoreno govorio i o demonima svoje prošlosti. O prebolnim demonima, boljelo je to i njih. Ali mi je nekako i to pomoglo, barem sam se suočio s tim demonima, nisam pustio da mi samo šapću na uho. Vama to ipak neću reći, previše je intimno. Usput, nadam se da riječ "demoni" ne shvaćate doslovno. Please.
Ljudi su jako ključni u cijeloj priči, ne smijete se boriti sami, to znam pouzdano. No, ne bilo kakvi ljudi. Oni koji vam dijele savjete tipa: "Depresija je izbor; izaberi radost i bit će ti lakše" ili oni koji vas kore što ste sebi dopustili takvu glupost opasni su za vas poput litre loše rakije. Izbjegavajte ih.
Kao drugo, počeo sam mijenjati svoj život. Išlo je to prilično radikalno - počevši od promjene posla. Što je značilo jako puno muke, ne samo financijske. Ipak, uspio sam u tome, sada radim posao od pet dana po osam sati. Imam dva slobodna dana tjedno i obavezno ih iskoristim za spavanje i opuštanje. Uglavnom, mislim da je promjena životnih okolnosti ključna. Što je Robin mogao uraditi? Ne znam, možda se trebao ostaviti glume. Ostaviti se posla u kojemu mora biti dobroćudni komičar, čak i kada mu se ruši svijet. Radikalno je to, izgubili bismo jednog velikog glumca. Ali bi ostao čovjek Robin. Meni je gubitak ranijeg posla bio čak i povod za pisanje jednog dosta satiričnog bloga.
Pomoglo mi je i bicikliranje. Bicikliranje s mojim prijateljima, ili samostalno (da, tad sam mogao ostajati sam sa svojim biciklom). Tjerao sam se ispočetka na to, čak sam gotovo dobio srčani udar zbog napora. Svejedno, koliko god bio potišten, nakon već pola sata bicikliranja meni je bilo nekako ljepše. Priroda, šetnje, trčanje, plivanje... da, plivanje mi je pomoglo kad sam još kao mladić imao teški period krize, nakon očeve smrti (nije moja depra od jučer). Nađite što vama pomaže. Alkohol vam neće pomoći (moja je sreća što se nikada nisam navukao na njega).
Pomaže mi i izbjegavanje svega što može izazvati negativne osjećaje. Ne volim se nervirati zbog nečeg bezveznog. Nećete me naći kako zdušno na nekom forumu branim svoj stav protiv nekog kretena - neka on nađe svog kretena, kažem sebi i uljudno zbrišem. Nisam se uvijek držao toga i onda bih se nakon takvih besplodnih rasprava osjećao samo gore. Izbjegavam gledanje utakmica i svega onoga na što ne mogu utjecati, a može me samo iznervirati. Jeste li vidjeli kako je Dinamo jadno odigrao zadnju tekmu? Ja nisam.
Ne znam što bih još naveo kao mogući izlaz. Ja ne mogu reći da sam sasvim izašao. Još mi katkada, možda prečesto, zatrebaju tablete za spavanje. Još ne mogu mirno odgledati filmove u kojima netko ubija sebe ili neprestano pati. Pa onda ni ne gledam. Ne kažem da trebate gledati samo komedije, ali gledajte, čitajte i slušajte samo ono što vas ne baca u još gori očaj.
Koliko vam u svemu tome mogu pomoći liječnici? Inače idem kod liječnika kad god imam zdravstvene probleme, ali sumnjam da suvremena medicina stvarno zna o čemu se ovdje radi i kako se s time nositi. Ni ja ovdje ne pokušavam reći da znam, bilo bi to jako nadmeno. U nekim jako teškim stanjima treba otići i do njih, rekao bih.
Preda mnom ostaje još dosta dug put. Pretpostavljam da će depresija biti uvijek nekako tu, ali da me ne mora baš nadvladati. U narednom periodu pokušavam smanjiti ili sasvim se otkačiti od lijekova za spavanje. Dobra vijest je da sam već izgurao deset dana bez njih i dosta se solidno naspavao. Vidjet ću kako će biti kad se vratim s odmora na posao, no čini mi se da će biti bolje nego prije.
I ne znam što bih vam više rekao. Možda bi pomoglo kad bismo bili spremni o takvim stvarima govoriti javno - i to, ako je moguće, više o iskustvima borbi koje ne završavaju poput Robina.
A vama koji o depresiji znate samo iz knjiga i Interneta, samo želim reći da vi možete biti od pomoći svojim prijateljima. Ipak se prethodno obavijestite o čemu se tu zapravo radi. Ukoliko je ovaj blog makar malo pomogao u tom smjeru, ja sam presretan.
Kao prvo, ovo je blog o etici i politici; a depresija nije ni etičko ni političko pitanje.
Kao drugo, ovaj put moram razodjenuti vlastitu dušu, a nisam sklon egzibicionizmu.
Pišem, zapravo, s tinjajućom nadom da će to ipak nešto nekome pomoći.
Smrt Robina Williamsa potaknula je ljude da kažu koju riječ i o depresiji. Jer Robin je jedna od tko zna koliko brojnih žrtava ove bolesti koju mnogi i ne smatraju bolešću (a mnogi je, katkad, vrlo pogrešno pripisuju gotovo pa svakome tko je tužan). Mnogi manje poznati od Robina završavaju kao i on - ubijajući se, ostavljajući iznenađenima mnoge koje su ih poznavali. Jer, predmnijeva se, Robin je bio komičar (malo preuska definicija njegovog talenta), pa mu je valjda i život bio ispunjen smijehom i radošću. A da ne komentiram neke znalce koji smatraju da je Robin mogao lako riješiti svoj problem.
Ja o depresiji ne pišem kao psihijatar ili psiholog, nego kao čovjek koji na svojoj koži dobro osjetio što ona znači.
Ne mogu reći kako sam je dobio. Depresija nije gripa, pa da se prenosi kihanjem ili rak pluća pa da je dobijete pušenjem. Depresiju ne dobivate zato što ste nešto pogrešno radili, ona vam se dogodi. Ja sam imao nekoliko okidača - previše rada (7 dana tjedno) s premalo uspjeha; povratak demona prošlosti za koje sam mislio da su zauvijek zakopani; moja unutarnja previranja. Nekada mislim da depresija čuči u svakom od nas, da samo čeka svoj trenutak. Ne znam, nemam objašnjenja (a nemaju ga ni puno pametniji od mene).
I onda me je počela drmati. Loše spavanje i ružni snovi. Neprestani umor, bezvoljnost, osjećaj nemoći. Pretjerana emotivna osjetljivost, gotovo da nisam mogao pogledati nijedan film ili čuti pjesmu a da se ne rasplačem. Nijedan dan nije prolazio bez plakanja. To me znalo uhvatiti doma, u šetnji, u uredu, u teretani, gdje god, nije to biralo ni vrijeme ni mjesto.
I samoubilačke misli. Ne samo misli, nego planovi.
Znam da sam jedne noći u Engleskoj - gdje sam bio na doktorskom studiju - bio jako jako blizu toga da uzmem već spremljene tablete za spavanje (da, prikupio sam jednu lijepu hrpicu lijekova). Plakao sam zbog toga i cijelu noć probdio uvjeravajući sebe da to ipak ne uradim (kao što vidite, nisam uradio). Mučio me strah ne toliko od samoubojstva, koliko od neuspješnog samoubojstva. Da me onda ne proglase ludim, stave pod nadzor i tako to.
Ljudi u takvim situacijama obično biraju između dvije opcije:
1. lijekovi;
2. alkohol i slične supstance.
Ja sam odabrao ono prvo. Robin je odabrao ono drugo.
I da odmah budem jasan, obojica smo odabrali pogrešno (zapravo, nismo mi ništa odabrali....).
Ne pomažu ni lijekovi ni cuga. Ne samo da ne pomažu, nego odmažu. Ja sam uzimao one za smirenje, uz one za spavanje. Naravno, i tablete za snižavanje tlaka (još stariji problem i još ih uzimam).
Pomoć takvih lijekova sliči na pomoć od alkohola. Isprva vas malo dignu. Pa vas spuste. Ja sam znao uz njih katkada uzeti i alkohol. I to vas digne. Pa vas bezočno tresne o zemlju.
Posao koji sam tada radio samo je pogoršavao stvari. Ne samo zbog previše posla i premalo rezultata. Nego i zbog toga što sam na poslu morao biti vedar, nasmijan, jak, sposoban, uzor mladima i starima i sve ono što mi je bilo teško poput čeličnog jarma. I bilo mi je zabranjeno uzimati alkohol, između ostalog.
Sada je puno drugačije. Ne, ovo nije klasična priča s naslovom Kako sam pobijedio depresiju u tri laka koraka. Nisam naivan, depresija se ne može pobijediti kao što se pobijedi gripa. Ali ju se može držati pod nadzorom, barem je takvo moje iskustvo. I, da, ja ne nudim recept za pobjedu nad depresijom. Kao što nema lijeka, nema ni recepta. Ono što je meni pomoglo, možda ne pomogne vama.
Kao prvo, pomogli su mi ljudi. Oni iz mog najbližeg okruženja koji su znali bolje što se sa mnom zapravo zbiva, počevši od moje supruge Bilo je dana kad naprosto nisam smio ostati sam sa sobom. Pa su oni ostali sa mnom. Njima sam otvoreno govorio i o demonima svoje prošlosti. O prebolnim demonima, boljelo je to i njih. Ali mi je nekako i to pomoglo, barem sam se suočio s tim demonima, nisam pustio da mi samo šapću na uho. Vama to ipak neću reći, previše je intimno. Usput, nadam se da riječ "demoni" ne shvaćate doslovno. Please.
Ljudi su jako ključni u cijeloj priči, ne smijete se boriti sami, to znam pouzdano. No, ne bilo kakvi ljudi. Oni koji vam dijele savjete tipa: "Depresija je izbor; izaberi radost i bit će ti lakše" ili oni koji vas kore što ste sebi dopustili takvu glupost opasni su za vas poput litre loše rakije. Izbjegavajte ih.
Kao drugo, počeo sam mijenjati svoj život. Išlo je to prilično radikalno - počevši od promjene posla. Što je značilo jako puno muke, ne samo financijske. Ipak, uspio sam u tome, sada radim posao od pet dana po osam sati. Imam dva slobodna dana tjedno i obavezno ih iskoristim za spavanje i opuštanje. Uglavnom, mislim da je promjena životnih okolnosti ključna. Što je Robin mogao uraditi? Ne znam, možda se trebao ostaviti glume. Ostaviti se posla u kojemu mora biti dobroćudni komičar, čak i kada mu se ruši svijet. Radikalno je to, izgubili bismo jednog velikog glumca. Ali bi ostao čovjek Robin. Meni je gubitak ranijeg posla bio čak i povod za pisanje jednog dosta satiričnog bloga.
Pomoglo mi je i bicikliranje. Bicikliranje s mojim prijateljima, ili samostalno (da, tad sam mogao ostajati sam sa svojim biciklom). Tjerao sam se ispočetka na to, čak sam gotovo dobio srčani udar zbog napora. Svejedno, koliko god bio potišten, nakon već pola sata bicikliranja meni je bilo nekako ljepše. Priroda, šetnje, trčanje, plivanje... da, plivanje mi je pomoglo kad sam još kao mladić imao teški period krize, nakon očeve smrti (nije moja depra od jučer). Nađite što vama pomaže. Alkohol vam neće pomoći (moja je sreća što se nikada nisam navukao na njega).
Pomaže mi i izbjegavanje svega što može izazvati negativne osjećaje. Ne volim se nervirati zbog nečeg bezveznog. Nećete me naći kako zdušno na nekom forumu branim svoj stav protiv nekog kretena - neka on nađe svog kretena, kažem sebi i uljudno zbrišem. Nisam se uvijek držao toga i onda bih se nakon takvih besplodnih rasprava osjećao samo gore. Izbjegavam gledanje utakmica i svega onoga na što ne mogu utjecati, a može me samo iznervirati. Jeste li vidjeli kako je Dinamo jadno odigrao zadnju tekmu? Ja nisam.
Ne znam što bih još naveo kao mogući izlaz. Ja ne mogu reći da sam sasvim izašao. Još mi katkada, možda prečesto, zatrebaju tablete za spavanje. Još ne mogu mirno odgledati filmove u kojima netko ubija sebe ili neprestano pati. Pa onda ni ne gledam. Ne kažem da trebate gledati samo komedije, ali gledajte, čitajte i slušajte samo ono što vas ne baca u još gori očaj.
Koliko vam u svemu tome mogu pomoći liječnici? Inače idem kod liječnika kad god imam zdravstvene probleme, ali sumnjam da suvremena medicina stvarno zna o čemu se ovdje radi i kako se s time nositi. Ni ja ovdje ne pokušavam reći da znam, bilo bi to jako nadmeno. U nekim jako teškim stanjima treba otići i do njih, rekao bih.
Preda mnom ostaje još dosta dug put. Pretpostavljam da će depresija biti uvijek nekako tu, ali da me ne mora baš nadvladati. U narednom periodu pokušavam smanjiti ili sasvim se otkačiti od lijekova za spavanje. Dobra vijest je da sam već izgurao deset dana bez njih i dosta se solidno naspavao. Vidjet ću kako će biti kad se vratim s odmora na posao, no čini mi se da će biti bolje nego prije.
I ne znam što bih vam više rekao. Možda bi pomoglo kad bismo bili spremni o takvim stvarima govoriti javno - i to, ako je moguće, više o iskustvima borbi koje ne završavaju poput Robina.
A vama koji o depresiji znate samo iz knjiga i Interneta, samo želim reći da vi možete biti od pomoći svojim prijateljima. Ipak se prethodno obavijestite o čemu se tu zapravo radi. Ukoliko je ovaj blog makar malo pomogao u tom smjeru, ja sam presretan.
