Hrvatska inačica ateizma

Postoje različiti ateizmi, premda se svi oni svode na temeljnu tvrdnju da ne postoji Bog. Neki Boga smatraju neznanstvenom izmišljotinom brončanog doba; neki misle da je Bog prije svega oruđe vladanja nad masama; a ima i drugih verzija s istim zaključkom.

Mi, Hrvati, već duže vrijeme obogaćujemo svijet jednom prilično originalnom verzijom ateizma. Njega, da stvar bude zanimljivija, propovijeda (pazi sada) Crkva u Hrvata, a odnedavno je dobila i svoj matematički izraz. Radi se o jednostavnoj jednadžbi, koju može savladati i malo dijete nevično matematici: 

Isus = Alojzije Stepinac = Dario Kordić.

Ima li vam nečeg nejasnog u toj jednadžbi? Ona iskazuje najdublje uvjerenje Crkve u Hrvata da su ova trojica žrtve montiranih procesa, u kojima su nepravedno osuđeni zbog želje da pomognu svom narodu.

Moje je, kao prvo, da vam pokažem kako jednadžba naprosto ne stoji.

A onda da vam objasnim zašto je ona u svojoj suštini ateistička. Ili, točnije, "ateistička", jer tu nema hrabrosti da se Boga proglasi nepostojećim.

Kako je stradao Isus

Odmah moram reći – svidjelo se to nekome ili ne – da temi povijesnog Isusa pristupam vrlo kritično. Evanđelja nisu pouzdani povijesni zapis o onome što je rabi Jošua stvarno govorio i radio. Ali nam ipak daju određeni uvid u stvarne događaje. Rabi Jošua svojim je djelovanjem udario u same korijene tadašnje nepravedne vlasti. Tražio je povrat imovine svima koji su je izgubili zbog lihvarskih kredita; tražio je da Hram više ne bude sredstvo zarade (pre)bogate svećeničke kaste; tražio je da se ljudi nenasilno odupiru takvom sustavu; osuđivao je i Heroda i Rimljane zbog krvoločnosti. Iste te strukture protiv kojih je govorio – svećenici, vlastodršci, okupatori – njemu su i presudile. Strogo govoreći, sve je bilo nekako pravno utemeljeno: Isus je uistinu svojim govorom o sebi kao Mesiji uzurpirao rimsku vlast; svojim govorima protiv Hrama udarao je na središnju instituciju jedne religije (kažite koju riječ protiv Kaptola, pa ćete shvatiti o čemu govorim). Ali sam "pravni sustav" bio je duboko nepravedan, on je služio tome da vladajuće elite uspješnije tlače židovski narod. Ovdje možda treba reći i to da je narod stajao uz rabi Jošuu i da je strašno nepravedna kasnija kršćanska mitologija kako su Židovi kao narod odgovorni za Jošuinu smrt.

Kako je stradao Stepinac

Stepinac je svoju nadbiskupsku službu obavljao unutar tri duboko nepravedne države: Kraljevine Jugoslavije, NDH i socijalističke Jugoslavije. U prvom režimu, Stepinac je prisegnuo na vjernost kralju i maštao o pokatoličenju Srba. U drugom režimu, održavao se po crkvama Te Deum za Pavelićev rođendan, baš kao što se i danas održavaju mise zadušnice na datum Pavelićeve smrti. Istini za volju, Stepinac se u nekoliko navrata pobunio i protiv Poglavnikovih postupaka. Pobunio se protiv ubijanja Srba bez dokaza. Bunio se zbog traženja da Židovi nose znak, pa je predložio da Židovu kupe znak, ali da ga ne moraju nositi (!). Bunio se zbog smaknuća sedmorice slovenskih svećenika u Jasenovcu, premda nije baš rogoborio protiv puno većih zločina u Jasenovcu. U svojoj čuvenoj propovijedi od 31. listopada 1943. (čije su tiskanje spriječile ustaše), Stepinac naziva sistem strijeljanja talaca radi tuđih zločina (omiljena praksa NDH) "poganskim" (nešto poput Aristotela i Demokrita, valjda), a u istoj propovijedi osobito se obrušava na sljedeće grijehe zbog kojih sada stradavamo: "Tko da opiše sve zlo, što ga je donijela poganska moda današnjeg ženskog svijeta? Tko da opiše svu razuzdanost i nepoštenje, što se u zadnja dva decenija opažala na morskim plažama i drugim kupalištima? Ta dovoljno se sjetiti samo naše rijeke Save." Da, ženske u kostimima (još nije izumljen bikini tada) s otkrivenim nogama otprilike su jednako zlo kao i tamo neki pogani koji ubijaju nevine civile. Još se Stepinac ljuti na neke krugove i druge narode (Srbe, a možda i Židove) koji Crkvi prigovaraju što ne ustaje protiv zločina. "Nismo mi ničija politička trublja", otpovrgava Stepinac.

Nije Stepinac krenuo đonom ni na komuniste, čak se naslikavao s njima na jednoj paradi (nije baš bio selfie, ali nije bio ni natjeran da tamo dođe). Na koncu su se komunisti, po već postojećoj šabloni, obračunali sa Stepincem, optužili ga za sve i svašta. The rest is history.

S obzirom da sad objašnjavam onu jednadžbu, čisto vas pitam, kao makar malo upućene ljude: mislite li da bi rabi Jošua živ dočekao dolazak komunista? Ne bi. Ne bi dočekao ni NDH, već bi ga kralj i njegovi sredili. Ako bi, kojim slučajem, to ipak preživio, Poglavnik bi ga se riješio do konca 1941. najdalje. Jer, za razliku od Stepinca, Jošua je "talasao" i udarao je na ključne probleme jednog sustava. Nije se bavio nepoćudnim ženskim ponašanjem (čak se bilježi da je praštao preljubnicama). Poglavnika bi, kao i Heroda, nazvao krvolokom, isto to bi rekao i o Nijemcima, a narod bi pozvao na otpor režimu. Režimu koji bi ga ionako smaknuo zato što je Jošua bio Židov (je li tu nedvojbenu činjenicu Stepinac kada spomenuo?). Reći da su Jošua i Stepinac otprilike jedno te isto udar je na svaki razum i osjećaj morala. Stepinac nije ustaški krvolok, kakvim su ga prikazali komunisti, ali je još manje Jošua, Isus. Niti je  završio na križu kao ovaj.

Kako je stradao blaženi Dario Kordić

I dok je Stepinac makar pisao protiv određenih zločina NDH, u ataru Darija Kordića pobijeno je 116 muslimanskih civila, a da se blaženi Dario nije ni ispričao, makar na grešci u koracima. Ni riječ da je to loši poganski običaj, makar uvijeno u govor o zlim curama u toplesima (eh, gdje je Stepinac da sada vidi naše plaže! :-). Dario, pun Duha Svetoga (kako vele neki o njemu), nije se ni pomolio za nevino pobijene duše. Otpratilo ga u Haag, pa je isti onaj sud koji je oslobodio Gotovinu osudio Darija. Kažu da je to sve bio montiran proces (baš kao i Isusu, baš kao i Stepincu, viču uglas). Dario je, kažu apologeti, bio blaženo nesposoban poduzeti bilo što u pogledu Ahmića. Nije, jadan, mogao ni pozvati nekoga na odgovornost, ni jasno se od toga distancirati. Branitelji zapravo proglašavaju Darija nekim bezazlenim idiotom. Što znači da su njegovi branitelji nimalo bezazleni idioti.

Je li Dario Isus? Bezveze je što to uopće pitam.

Hrvatski ateizam

Po onoj jednadžbi, Isus je čovjek kojemu su masovna strijeljanja i ženske u kostimima na plaži tu negdje po količini zločina. Isus je čovjek kojemu zapravo i nije bitno što je netko pobio tamo neke "balije", kojega mrzi da čak i spomene tu nebitnu činjenicu. Ako vama to liči na klasičnu kršćansku dogmu o Isusu kao Bogočovjeku, onda vam nešto nije u redu s opažanjem.

Meni sve to liči na ateizam, i to na jednu prilično bljutavu verziju ateizma. Dok klasični ateisti poriču da je Isus uopće postojao, ovi naši ateisti Isusa etiketiraju baš kao što su to činili i njegovi protivnici. Našim ateistima Isus služi kao zgodna izlika za moraliziranje o nebitnom i prešućivanje, pa i opravdavanje zločina. Ovi naši ateisti ne čitaju ni Marxa, ni Dawkinsa, ni Novi zavjet. Ne čitaju ni što su oni sami napisali, jer ne bi pisali to što pišu kad bi makar sebe jednom ozbiljno pročitali.

Svejedno, mi, Hrvati, sada imamo svoj brand, svoj od Crkve blagoslovljeni "ateizam". Smrdljivo i glupo, ali naše.

Otkuda ja u ORaH-u

Duga priča, pa da je skratim.
Već neko vrijeme razmišljam o ulasku u neku stranku. Nije da inače nemam što raditi ili da nemam već dovoljno društva. Ali me već godinama gnjavi naša letargija, naše odustajanje od politike. Spremni smo sve otjerati dođavola i izolirati se. Ja sam nekako odlučio da pokušam s nekim vlastitim angažmanom. Ne prevelikim, ne preznačajnim, a ipak angažmanom.
Mislim da vam ne trebam objašnjavati zašto, recimo, nisam otišao u SDP ili HDZ. I da ne nabrajam dalje sve "zvijezde" našeg tamnog političkog neba. Ne mogu biti negdje protivno svom uvjerenju. Tko me poznaje, zna da stvarno tako mislim.
Tako da je ORaH bio prirodan izbor (kao što je i orah nešto prirodno).
Kao prvo, oni su stranka 21. stoljeća. Partizani su otišli iz šume, ustaše su nestale s pozornice. Nema velikih laprdanja o klasnoj borbi i o nacionalnoj svijesti. Bave se konkretnim, gorućim problemom na koji smo trebali, kao država, dati odgovor još prije 20 godina. No, mi još nismo riješili ni gdje ćemo sa svojim smećem, a nekmoli kako ćemo preusmjeriti svoje gospodarstvo. Hrvatska je zemlja koja u ovom području ima dobre prilike, samo netko treba objasniti ljudima da se jednom već mora krenuti.
Kao drugo, Mirela Holy. Nisam je upoznao, pa nemam iskustva u osobnom kontaktu s njom. No, uvijek mi je njezin osebujan image bio zanimljiv. I njezina ustrajnost da napravi ono što misli da je pravo. Mogla je, da je htjela, ostati u SDP-u, nizati mandate u Saboru i mirno dočekati penziju. Ali, očito, kao i ja, ne može biti negdje bez uvjerenja. I to je također izdvaja od drugih političara.
S njom me spaja još jedna slučajna crta (koja, pak, govori dosta): i ja znam što znači poslati nekome "prijatelju" mail s povjerenjem, a onda vidjeti kako se taj mail "šera" u javnosti. Znam taj osjećaj kad vas prijeđe najobičnija budala na foru koja vam nije pala na pamet.
Tako da iskreno očekujem od ORaHa stvarni rad na reformama - od državne uprave i školstva, do poljoprivrede i energetike.
Imam i treći, za mene, jako bitan razlog. Radim za osobe s intelektualnim teškoćama. Misija moje udruge - koja je sada i moja osobna misija - jest da ovi ljudi dobiju normalan život. Život kakvog nemaju u institucijama gdje ih se "čuva" i ne daje im se prigoda da se osposobe za što više samostalnosti i slobode. Hrvatska je, inače, deklarativno zemlja koja teži upravo tom oslobađanju ljudi iz institucija. Nedavno sam u arhivu našao intervju tadašnjeg pomoćnika ministra iz 2001. Tu on oprezno izjavljuje da će nam za taj proces trebati nekih 10 godina. Veliki period, ali i proces je velik. No, hoćete li rezultat? 13 godina nakon intervjua završeno je svega 8% (slovima: osam posto) procesa. Zapravo, manje od 8, ali danas sam darežljiv. Nijedna HDZ-ova ili SDP-ova vlast do sada nije napravila gotovo pa ništa po tom pitanju. Ustvari, nije da nisu. Kočili su proces gotovo uvijek kad su mogli. Vama je to nevažno? Pitajte one koji su institucijama, koji nemaju pravo na brak, na rad, na slobodno kretanje - takvih je gotovo 6000 - je li njima to važno. Još da je to sve: institucije planiraju čak i povećanje broja svojih korisnika, osobito među djecom. Sve više djece "ima" ADHD (jedna vrlo proizvoljna dijagnoza), probleme u učenju (nikome ne pada na pamet da je škola ta koja generira probleme), obiteljske probleme, itd. I ozbiljno se planira da se takvom djecom još više pozabave institucije. Imate dijete s problemima pažnje, a uz to ste razvedeni, s lošim prihodima? Ono bi onda moglo završiti u instituciji i ostati tamo - zauvijek. Pretjerujem? Živi bili pa vidjeli, ne iznosim neprovjerene podatke. Pitajte bilo kog ravnatelja škole koliko učenika - prema sadašnjim kriterijima - ima probleme u učenju (da vam sugeriram odgovor: praktički svi). To su vam novi "kriteriji" po kojemu ste vi ponosni roditelj prilično problematičnog djeteta (a vi mislili da vam je dijete normalno?).
Uglavnom, dok je nama naših sadašnjih stranaka - problem institucija neće se riješiti, nego još više produbiti. I meni ostaje nadati se jedino da bi ORaH mogao učiniti nešto pozitivno u tom smjeru.
Nisam više naivan u davanju povjerenja bilo kome. Znam da bi i ORaH jednoga dana mogao postati okoštala stranka, koja više ne talasa i ne mijenja ništa. Pozicije i moć znaju svakog namamiti. Sada su, međutim, i dalje pokret entuzijasta i spremni su napraviti nešto ozbiljno i kvalitetno. Oni nemaju svoje ljude u županijama, ministarstvima, zavodima, državnim poduzećima, itd. Nikome ne moraju vraćati dugove ili čuvati nečija mjesta. Barem je sada tako.
I možda sam po posljednji put u životu nekom još povjerovao i dao šansu. Napravit ću i ja što mogu i koliko mogu. Vjerujem da će to na koncu ipak donijeti pozitivan pomak. Ako i ne uspijem, neću se kajati.
Ako ništa drugo, nisam nemoćno stajao sa strane.