Prodaja magle i chemitraila: osvrt na programe predsjedničkih kandidata

Završena je nikad kraća predsjednička kampanja, super da nije dulje trajalo. Sebi sam dopustio gledanje samo jedne TV debate, one na HTV-u. I drago mi je da nisam gledao ranije debate, bilo bi to čisto nepotrebno. Uzgred, HTV je organizirao to dosta solidno, osim što su me jako ubijala u pojam Danijelina da/ne pitanja, gdje se prema kandidatima odnosila kao prema natjecateljima u Najslabijoj karici. Očito je, inače vrsna voditeljica, promašila emisiju. Ovdje samo želim ukazati na one momente gdje predsjednički kandidati iznose teze koje jednostavno ne drže vodu. Imam za svakog od njih ponešto, slobodno me lupite po nosu ako sam pristran. Idem redom kako su oni stajali u ovoj debati.

Kolindina vlada nacionalnog jedinstva i prijevremeni izbori
Kolinda rješenje krize vidi u vladi nacionalnog jedinstva, toj prilično čudnoj umotvorini ranih devedesetih. Ako ta vlada ne bi bila osnovana, Kolinda bi raspisala prijevremene izbore.
Prvo u čemu Kolinda formalno griješi jest samo inzistiranje da se SDP-u sada u obnašanju vlasti pridruži HDZ. Čemu, kad SDP ima potrebnu većinu u Saboru i nema tehničke potrebe za koalicijom? Vjerojatno misli da će se kapacitet Milanovića i Grčića enormno povećati kad im se pridruže lumeni poput Tome i Vase. Uz to, bilo bi to nepošteno i prema biračima. Nemam ništa protiv da se npr. na sljedećim izborima pojavi koalicija SDP-HDZ. Da na plakatima vidimo Zokija i Tomu kako se grle i zaljubljeno govore: Zajedno u ratu, zajedno u miru; Crno i crveno - kombinacija snova. Itd. I ako ljudi budu glasali za takvu koaliciju, neka im je. Ali na prošlim izborima glasači HDZ-a glasali su za HDZ, a ne za HDZ i SDP. I glasači SDP-a glasali su za SDP, a ne za SDP i HDZ. Ovako varati birače pred kraj mandata potpuno je nedopustivo.
I čemu prijevremeni izbori? Da nam dođu Tomo i Vaso i to sve riješe? Ili da Zokiju damo još jednu priliku? I ne samo to - predsjednik države ne može sazvati prijevremene izbore po svom nahođenju. Vlada ima stabilnu većinu, svidjelo se to nama ili ne. Ako te većine nestane, onda se ide u izbore. Dodajem i jednu jaku moralnu poduku - ne želim da se ovaj narod navikne na ideju kako se može jedne nedjelje (na izborima) masovno zezati, a onda tu grešku popraviti već nakon godinu-dvije. Ne može. Izabrali ste, sada trpite četiri godine, nisam vam ih ja doveo na vlast.

Ivo i Druga republika
Ivo vidi svoju ulogu u donošenju novog Ustava. Neke od stvari - sasvim točno zamjećuje - neće se ni moći drugačije riješiti. Recimo, stvarno ne možete ukinuti županije ako se one ne izbace iz Ustava (da, mi smo bili dovoljno glupi da ih tamo ubacimo). No, treba li nama uistinu novi Ustav i takozvana Druga republika? Čisto sumnjam. Posebno kad mi to kaže netko tko je već imao pet godina fore da mijenja Ustav, i to u koaliciji s jakom strankom koja ga je podržala. A ako ta jaka stranka ne bude htjela promjenu Ustava (nisu je htjeli, to je fakat), ništa od cijele promjene. I što god bilo na sljedećim izborima, morat će se i SDP i HDZ složiti o promjenama. A to onda, u našoj divnoj tradiciji, podrazumijeva i političku trgovinu. Hoćemo li stvarno izbaciti županije iz Ustava? SDP to ne bi htio, HDZ to ne bih htio. To hoće samo ORaH i neke manje stranke, koje će teško dobiti apsolutnu većinu u Saboru. I što će onda raditi Ivo, kad mu propadne projekt koji ionako nema niti šanse niti realne potrebe?

Milanova ideja: promijenite Ivu, promijenili ste sve
Da, otprilike tako istupa vidoviti Milan, čovjek koji je u debati čak ustvrdio da je vidio kako izlazi duša iz umirućeg čovjeka. On je shvatio kako je sav problem našeg društva u tome što je na vlasti Ivo Josipović. Nema Ive, nema problema. Dobro, sad malo karikiram, ali Milan se najviše bavio Ivom. Pojma nemam što bi on stvarno htio napraviti. Osim što bi narod nazivao "Moj narode", kao da je on Hajle Selasije ili barem Marko Perković Thompson. Problem ljevice riješit će se dovođenjem desnice na vlast, a problem desnice riješit će se s još više desnice. Ispravite me ako sam nešto pogrešno razumio, ali ja ništa drugo nisam ni čuo u toj debati. Bude li me mučio želudac, ja neću ići kod Milana, čak iako je on stručnjak u toj oblasti. Jer bi on mogao na pregledu vidjeti da mi je duša u nosu. I reći mi: "E, moj pacijentu."

Viliborovi chemitraili namjesto magle
O mladiću sam pisao već cijeli blog. A u ovoj se emisiji dečko još više iskazao. On bi, veli, prvo osnovao predsjednički Savjet, neko misteriozno tijelo gdje bi se vjerojatno ustoličili likovi poput Pernara i sličnih. Onda bi taj Savjet, poput nekog Vrhovnog štaba, mijenjao sve funkcionare. Ništa čudno za dečka koji reče da mu se od Putina, Merkel i Obame najviše sviđa onaj prvi (iako je, reče, njegov pravi miljenik Gandhi). Dužničko ropstvo stotina tisuća Hrvata riješio bi tako što bismo tiskanjem novca sada svi zajedno bili u dužničkom ropstvu. Iz EU i NATO-a ipak ne bi izišao, nego bismo mi tamo rekli bjelosvjetskim mangupima da se ne mogu oni tako zezati s nama. Od Linića bi uzeo natrag četiri milijarde (ne reče čega) s njegovog računa. INU bi oduzeo Todoriću i ekipi. Lova je tu, ljudi moji, samo je trebate uzeti, a što ne uzmete - trebate tiskati. Na ovakvo izmotavanje s pitanjima ekonomije nisu bili spremni ni oni najzadrtiji Titovi komunisti. Ovaj put nije spominjao chemitraile, ali ih je očito prodavao, kao autohtoni hrvatski proizvod. Uz to je obradovao građane Argentine spoznajom da oni više nisu u krizi. Tamo je sada super, vjerujte Sinčiću na riječ. Ja se samo mogu diviti dečku koliko je spreman lupetati, na njegovom bi se mjestu već i Sacha Baron Cohen zacrvenjeo.

Zaključak
Ljudi, na ovim izborima imate mogućnost birati između Kolindine, Ivine i Milanove magle i Viliborovih chemitraila. U stvari, vi sutra samo odlučujete o tome koju ćete maglu kupiti pod povoljnjim uvjetima. Želim vam puno sreće u ovom istinski zanimljivom prednovogodišnjem šopingu! 

Sinčićev "novi" hrvatski poredak

Iako mladi Ivan Vilibor Sinčić jamačno neće proći ni u drugi krug ovih predsjedničkih izbora, definitivno je postao glavna zvijezda, barem na fejsu i web portalima. Nema tog dana a da ne vidim njegovu sliku ili link o njemu ili žestoku raspravu na mom fejsu. Zid fejsa postao je, metaforički rečeno, živi zid. Ima i žestoke protivnike i žestoke branitelje (žešće čak i od ratnih branitelja, barem na riječima). A dečko ulazi u povijest kao naš najmlađi predsjednički kandidat (iako se već za koju godinu nećemo moći sjetiti kako se ono točno zvao).
Naravno, kao i uvijek, ja moram reći drito što mislim (već sam i ja žestoko diskutirao na forumima). Za vas koji još ne znate što taj mladac propovijeda, evo vam njegove stranice, pa čitajte i uživajte. Ja nemam namjeru raspravljati sa svakom od točaka njegovog programa (imate toga po cijelom webu, sapienti sat), nego reći jednu stvar koja meni štrči više od svih ostalih: to što nudi naš mladi kandidat uopće NIJE novo, nego je samo jedno ekstremno ponavljanje starog sistema.

Malo dosadne politologije
Moram sad malo biti dosadan i objasniti vam što je zapravo politika i čime se to političari bave. Politika nije umijeće dolaska na vlast; politika nije umijeće spašavanja zemlje i ljudi; politika nije biznis. Napisat ću krupnim slovima što je zadaća politike: POLITIKA JE UMIJEĆE STRATEŠKOG PLANIRANJA. Jeste li to pročitali? Hajde, to zapamtite i od sada to koristite kao glavno mjerilo kvalitete svakog političara, stranke i programa.
Da sad objasnimo to detaljnije. Političari su tu, kao prvo, da organiziraju strateško planiranje. Imate, npr. problem naše ekonomske situacije. Političari okupljaju stručnjake, ali isto tako i predstavnike zainteresiranih strana (poslodavce, radnike, umirovljenike, nezaposlene) te rade na izradi strateškog dokumenta. Taj dokument prepoznaje probleme (zaduženost, nezaposlenost, itd. itd.) i onda predlaže mjere - koje se daju u općenitom obliku: smanjiti zaduženost, nezaposlenost, itd.
A onda se trebaju odrediti i provesti aktivnosti koje će doprinijeti provođenju mjera. I sada ide ono najbitnije, što želim da zakucate u svojim glavama jednom zasvagda, kako se ne bi zalijetali za kojekakvim prodavateljima magle (i to opet pišem krupnim slovima): AKTIVNOSTI NE ODREĐUJU POLITIČARI, NEGO STRUČNJACI. Političari su tu da omoguće slobodno planiranje i provođenje aktivnosti; političari su tu da evaluiraju aktivnosti (je li stvarno predložena aktivnost smanjila nezaposlenost za 6% u godinu dana?); ali njihovo NIJE da određuju koje aktivnosti i tko točno to treba provoditi. Političar je tu da raspiše natječaj za zbrinjavanje otpada u županiji, ali ne i da kaže gdje se točno i kako to treba napraviti. Na natječaju prolazi onaj koji je ponudio najpovoljnije rješenje i političari su tu da onda evaluiraju i reagiraju ako se to rješenje nije ispunilo onako kako se isprva predstavljalo.
A tu i jest cijeli problem hrvatske situacije. Nema strateškog planiranja, nego gomile političara koji znaju sve i u sve se razumiju, pa nam određuju točno što trebamo raditi. Ne slušaju se ekonomisti, ne slušaju se pravnici, ne slušaju se poslodavci, političari su jedna sebi dostatna ekipa, bogovi u ljudskom obliku. Znaju sve, mogu sve i sve što kažu je dobro, pa je na nama samo da to amenujemo.
Dopustite da kažem nešto krajnje heretično, ali nedavno sam to naučio od jednog jako pametnog stručnjaka za strateško planiranje (i puno toga unio u ovaj svoj blog): Jugoslavija je IMALA gospodarsku strategiju, dok je Hrvatska, naprosto NEMA. Jugoslavenska gospodarska strategija zasnivala se na tri stavke: naftni derivati, nuklearna energija i željezo. I išlo je to dobro - naftni derivati proizvedeni u tadašnjoj Jugoslaviji bili su najkvalitetniji u Europi. I, između ostalog, Sisak je imao i rafineriju i željezaru i posla i novca i za sve svoje radnike i građane. Koju strategiju ima naša država (ovo nije žal za bivšom, nipošto)? Idite opet u Sisak, pa vidite. Kad netko od "znalaca" kaže kako je turizam naša strateška grana, odmah mu dajte čistu jedinicu. Kao i liječniku koji bi vam rekao da su kolači važbnija namirnica od juhe, variva i kruha. Turizam donosi velike novce, nema sumnje, ali za njega je potrebno jako gospodarstvo. Ne vjerujete? Pa, jedan Beč od turizma zaradi nekoliko puta više nego cijela naša betonirana obala. A razlog svem tom našem problemu jest da su se političari ubacili u planiranje i provođenje aktivnosti, a ne u donošenje strategije. I, naravno, korupcija je tu vrlo logična posljedica - kad političar određuje gdje će se izgraditi hotel ili cesta, onda on određuje i tko će to graditi i koliko iznosi mito za dobivanje takvog posla.

Natrag Ivanu Viliboru
Je li sjelo ovo moje dosadnjikavo objašnjavanje što je to politika i koja je zadaća političara? I shvaćate što su zeznuli ovi naši dosadašnji?
E sad se vratite na onu stranicu našeg najmlađeg kandidata u povijesti i kroz te naočale pročitajte što tamo piše. I koliko je to novo. Naš mlađahni would-be predsjednik također zna sve o svemu, čisti genij kakvog hrvatska majka odavno nije rodila. Jest, on je tek završeni ili nezavršeni student FER-a, ali zna sve o ekonomiji, o međunarodnim odnosima, o GMO, o chemitrailima. Kao što je Tito nekoć znao i voditi rat, ekonomiju i pritom svirati klavir (mislim, Titu bih barem bio dao da mi popravi auto, ako ništa drugo). Vi ste genetičar i doktorirali ste na temu GMO-a u SAD-u? Zaboravite, Ivan Vilibor o tome zna puno više. Kemičar ste, niste markirali sate u srednjoj školi, i mislite da su chemitrailovi samo jedna glupa izmišljotina, jer su bijeli tragovi iz mlažnjaka zapravo zaleđena voda? Ma, kakvi, obična ste prodana duša ili glupan, Ivan Vilibor zna bolje kemiju od vas. Doktorirali ste ekonomiju ili ste stručnjak za EU? Zaboravite, pročitajte što je taj nenadmašni genij napisao na svom webu i pokrijte se ušima.

I onda to neki uspaljeni sinčićevci nazivaju - NOVIM. Novost je samo to što je količina samodopadnosti i umišljenosti veća nego inače, sve ostalo je baš onako naš domaći hrvatski proizvod: političar kakvog majka nikad ne rađa i koji je tu da nas spasi od našeg neznanja i nesposobnosti. "Trebate otvoriti svoj um", piše mi na jednom forumu zajapurena sinčićevka. Ja odgovaram da um otvaram samo na argument, a ne na neku newageovsku spiku o prelaženju granica vidljivog.


Moj kandidat
Ja nisam baš prezadovoljan ponuđenim na ovim izborima. Recimo, mislim da je ORaH trebao imati svog kandidata, a ne dati nepodijeljenu podršku Josipoviću. Ali, što je tu je, imamo ponuđenu četvorku - Josipovića kao već postojećeg predsjednika, Kolindu kao ono što je ponudio HDZ, Kujundžića kao ono što bi HDZ rado ponudio da su neka druga vremena i već spomenutog Ivana Vilibora.
I sad izvedite jedan mentalni test: održite ovoj četvorki ovo moje malo kratko predavanje (kojega sam većim dijelom, kako već rekoh, maznuo od jednog stručnjaka za strateško planiranje). Ivan Vilibor bi vas odmah optužio da ste agent velikih korporacija. Milan Kujundžić bi vjerojatno rekao da je to što kažete donekle točno, ali i previše idealistično, a tako nekako bi i Kolinda (nisu njih dvoje baš jako različiti). Uglas bi sve troje dodali da predsjednik mora govoriti o aktivnostima. Ja jedino mogu zamisliti Ivu Josipovića kao onoga tko točno shvaća i načelno prihvaća ono o čemu im govorite. Jedini od njih izgleda kao netko tko zna što je zapravo opis posla predsjednika Hrvatske. I ima potrebna znanja (Ustav i općenito pravni sustav) te potrebno iskustvo. Zovu ga lignja jer se baš i ne ističe nekom velikom muškošću, ali isticanje muškosti je zadaća boksača, stripera i sličnih, a ne političara, osobito ne predsjednika Republike.
No, to je moj osobni stav i vi ga uopće ne morate prihvatiti. A ono što sam pisao o politici kao djelatnosti nije moj osobni stav, nego ozbiljna analiza jedne djelatnosti. Dobro to savladajte, nije tako ni teško, pa ćete znati dobro što vam je činiti na izborima i ovim i svim budućim. U protivnom ćete i dalje birati tko je najveći sin našeg naroda i koji je veleumnik sposoban spasiti lijepu našu, ako ne i cijeli svijet.

Legalizacija prostitucije

Legalna prostitucija (?)

U posljednje sam se vrijeme dosta bavio temom prostitucije. Zapalo me tako, da ne pričam sad cijeli kontekst. Kod nas je ona zabranjena, prostitutke idu u zatvor do 30 dana, a svodnici i njima slični mogu odguliti i koju godinu. Mušterije su slobodne (o tome ću drugi put). U nekim zemljama, poput Nizozemske i Njemačke, ona je legalizirana. Biznis cvate, puni se državna blagajna. Bio sam u Amsterdamu, ali nisam kročio u red-light zone (čim sam vidio natpis, okrenuo se natrag). Moj neki poznanik zašao u taj teritorij (ne zna engleski), vratio se sav sablažnjen. Takav koncept djeluje isprva i zanimljivo - namjesto prisile, imamo dopuštenje da svatko radi što hoće. Pa i pripadnice/pripadnici (da, ima negdje 30% muških) najstarijeg zanata. Ili, obrta, u svakom smislu te riječi. Onda je tu veća kontrola nad zdravljem prostitutki i, trebalo bi, veća zaštita. Sad vas ne bih gnjavio statistikom, ali Nijemci i Nizozemci nisu baš zadovoljni kako je to ispalo.

Once upon a time in Croatia
Namjesto da vam to objašnjavam, evo jedne mentalne vježbe: zamislite da se legalizira prostitucija u lijepoj našoj. Prvo bi Bandić svečano otvorio novi bordel na mjestu gdje je, svojedobno, kažu, bio onaj stari, prijeratni. Neki bi prosvjedovali da na tom mjestu nikada nije bilo bordela, nego petsto metara niže. Bordel bi koštao vrtoglavih 26 milijuna kuna, a onima koji bi nezadovoljno mrmljali kako se sve moglo napraviti za maksimum 5 milijuna, on bi odbrusio: "Ne može vuk lisicu učiti kako se love kokoške. Oni koji nikada nisu gradili bordele, nego samo doziđivali garaže, bolje da šute. Idemo delati."
Predsjednik turističke zajednice bi napomenuo kako sada proširujemo ponudu našeg grada i vraćamo Hrvatsku u tradiciju najnaprednijih zemalja EU. Onda bi u taj biznis upali naši znameniti poslovni ljudi: Horvatinčić bi dao u najam sobe za obavljanje obrta, Todorić bi prodavao prezervative za mušterije po akcijskoj cijeni od 25 kn komad. Žužuli bi svako malo farbali što fasadu, što sobe. Koje bi, dakako, imale fiskalne blagajne. Uposlenice bi imale plaću od tri i pol soma kuna, radile bi i vikendom i praznicima (jer je najveća gužva nedjeljom, te za Uskrs i Božić). Mogle bi i napredovati do mjesta šefice odjela, s pet soma neto zarade mjesečno. Iako bi samo sat njihove usluge koštao 1500 kn s PDV-om, "što je znatno manje nego u drugim zemljama", kako bi to objasnio voditelj bordela, nekoć poznati mafijaš.Kroz suze bi govorio kako mu je nekada bilo teško, kako su ga osuđivali i u društvu i na sudu, ali sad je sretan čovjek, koji radi jedini posao koji zna, koji voli svoju obitelj i svakodnevno se pomoli za zdravlje svojih djelatnica.
Plaće bi, uza sav priliv novca, stizale neredovito, jer, kriza je, što ćete. Kad bi neka ostarjela ili poružnjela ili se razboljela - šut karta. S otpremninom od 750 kn, da se snađe. Ja pričam o zaposlenicama (ženski rod), jer zaposlenika ne bi zvanično bilo. "Mi smo katolici i pederluk nije u našoj tradiciji", objasnio bi izvjesni Z.M., izvršni dopredsjednik jedne neprofitne sportske organizacije. Koji bi imao tričavih 40% dionica naše "kulturno-zabavne" institucije. Naravno, bilo bi zaposlenika. Radili bi ili preko student servisa ili na crno. Išla bi ta roba kod nas, garant. Po višoj cijeni, zbog većeg rizika na poslu. Njih se ne bi spominjalo, ali bi Jutarnji list s vremena na vrijeme donio neku od ispovijedi ovih skrivenih obrtnika: "Z.K. (24) Radim da bih mogao studirati, lova je veća nego da kopam." Pa bi ih uprava Institucije (ogranak Holdinga) tužila zbog širenja neprovjerenih informacija.
S vremena na vrijeme bi nas 24 sata ili Index počastili fotkom nekog političara, svećenika ili glazbenika kako u kasni noćni sat poskrivečke ulaze u objekt ili izlaze na stražnja vrata rezervirana za VIP goste. Onda bi oni to kasnije demantirali ili rekli da su se tu vrzmali sasvim slučajno. Čitali bismo reportažu u zadovoljnom korejskom turistu, o veri bjutiful grls det vrk veri hard. Naravno, institucija koju bi narod od milja zvao Zaj*bčanka, bi primala i novac iz gradskog budžeta, "jer se radi o ustanovi od općeg interesa", kako bi to lijepo objasnio gradonačelnik. Neki bi ginekolozi zarađivali masne novce na sistematskim pregledima i otklanjanjima "sitnih kvarova" kao "standardnog rizika ovog zahtjevnog zanimanja". Na Dobro jutro, Hrvatska bi katkad neki od njih objašnjavali "postupke prevencije neželjenih efekata". Tu i tamo bismo čuli kako je izvjesna V.S. (46) gađala tavom u glavu svog muža K.S. (63) saznavši gdje je proveo subotnje popodne. "Rekao ženi da ide u ribičiju, pa zašao u bordel", kočoperio bi se naslov u Večernjaku.
U redu, stajem ovdje. Jest da sam na pojedinim mjestima bio pomalo sarkastičan, ali nisam se zezao.

Bandić i Perković

Nemam namjeru suditi nijednome od njih dvojice - da se okoristim našom izvornom krilaticom: "neka institucije rade svoj posao" (njemačke i hrvatske). Samo reagiram na jednu nebulozu koja vrišti s portala i fejsbuk profila određenih "znalaca". I koju već mantra Bandićev odvjetnik (očito ni ne zna kako bi ga branio), ali i (samoprozvani) lumen poput Ivana Zvonimira Čička. Kažu, hvatanje Bandića je odvlačenje pozornosti sa suđenja Perkoviću i izbjegavanje teme lustracije. "Zašto baš sada?", pitaju se geniji pseudo-analitike.
Ako sam ih dobro shvatio, Bandića je trebalo uhvatiti tek kad se završi suđenje Perkoviću (dakle, za godinu, dvije). A možda ni tada, jer tko zna kakve nas političke turbulencije tek tada očekuju, s obzirom na naše sveopće potonuće. Najbolje bi bilo, čini mi se, ljude hvatati u sezoni kiselih krastavaca. Kad nema nikakvih vijesti, nikakvih političkih previranja, nikakvih izbora i ničega što bi punilo stupce tiska. Kad je najveća vijest Severinin selfie iz hotelske sobe.
Odličan prijedlog, samo bih volio da mi itko kaže kad su to bila takva vremena? Stvarno. Sjećate li se vi takvog mirnog perioda u ovoj od Boga zaboravljenoj vučjoj zabiti? Tih dana kada smo bili sasvim pošteđeni od političkih borbi, od skandala, od afera, od svega onoga čemu tepamo da su to dječje bolesti jedne mlade demokracije?
I tu nije kraj genijalnosti. Tko to ozbiljan misli da ćemo svi mi kolektivno zaboraviti na suđenje Perkoviću i da će od sada mediji naprosto o svemu šutjeti? Davno su prošla vremena u kojima je Partija određivala što će novine pisati. Danas imate brdo informacija na izbor - deseci portala, različitog političkog spektra (slični samo u plitkoći sadržaja, uglavnom), pišu što im je volja. Ili, barem, ono što im njihovi poslodavci odrede (zaboravite na potpuno slobodne medije, takvi niti su postojali niti postoje). Imate i sve brojnije TV postaje, gledajte što vam je volja. Što priječi neke od njih da pišu isključivo o Perkoviću, da Bandića i ne spomenu? Što priječi nas, kao "potrošače", da čitamo medije koji nas zanimaju? Tko to mene smatra tolikim idiotom da ću ja biti toliko zabavljen slučajem Bandić da ću naprosto zaboraviti kako se u Njemačkoj sudi bivšem udbašu? Koji je, gle čuda, radio i za Tuđmana.
I onda i ta riječ koja kod mene već izaziva ospice. Lustracija. Rimuje se s frustracija. 25 godina nakon kraja komunizma i dalje se netko sjeti da bi bivše komunističke funkcionare trebalo maknuti s državnih funkcija. Koje točno? Tita? Bakarića? Manolića i Boljkovca? Miku Špiljka? Nakon što se SKH raspao na SDP, HDZ i ostale stranke, sad bi odjedanput lustraciju. Ali samo lustraciju onih komunista koji su u SDP-u, a ne iz ovih drugih stranaka. Moraju naći neku sijedu glavu koja i dalje sudjeluje u vlasti, već barem jedno pedeset godina. S nadom da će se taj sjedokosi naći striktno u jugokomunističkom SDP-u, a nikako ne u domoljubno-hrvatskom HDZ-u.
Mislim, što se mene tiče, smijenite sve i SDP-ovce i HDZ-ovce, teško da ću pustiti suzu za njima. Ali prestanite smatrati i mene i cijeli ovaj narod gomilom idiota.

Referendumi

Opet se zalaufale referendumske inicijative, a ja nikako da potpišem. Doduše, onu inicijativu protiv, kako to milozvučno engleski zvuči, outsourcinga pomoćnog osoblja iz škola, potpisao sam bez imalo krzmanja.
A inicijativu U ime obitelji o promjeni izbornog zakona nisam potpisao. Načelno, preferencijalno glasovanje mi sasvim odgovara. Ali mi se nije dopadala ideja o smanjenju izbornog praga na 3%, jer bi to mogao biti jedan prilično opasan eksperiment. Niti mi se zabrana predizbornog koaliranja činila previše pametnom i demokratskom idejom. Tako da nisam potpisao. Ljut na vladajuće - i sadašnje i bivše - što odavno nisu uveli preferencijalno glasovanje. Ali teško bi se naši partijski autokrati osmjelili na to da im tamo neki narod odlučuje tko će ući u Sabor. Sve u svemu, i da sam potpisao, opet ne bi prošao taj referendum. Tako će HRAST Željke Markić ipak morati skupiti 5% glasova da bi ušli u Sabor. Žalim slučaj, lakše je bilo nahuškati narod protiv homoseksualaca.
I sada prolazim ove štandove s referendumom o monetizaciji auto-cesta. Oduševljenje naroda je veće i moglo bi se dogoditi da se prikupi dovoljno potpisa. A ja ne potpisujem, definitvno.
Znam, sada zvučim kao izdajnik vlastitog naroda. Ili kao ulizica sadašnje vlasti (iako monetizacija kola kao ideja još od vremena HDZ-ove vlasti). Jer, zvučim kao netko tko bi prodao ono što je naše.
Možda da objasnim ovu riječ "naše". Zamislite da imate mercedes vrijedan 50 tisuća eura. I u dugu ste od 450 tisuća eura. Imate li stvarno taj mercedes? Je li on stvarno vaš? Je, tako stoji u dokumentima, sve dok vam neka banka ne sjedne na imovinu, pa onda ni gaće na vama neće biti vaše.
Tako da nisam siguran ni u to da su te autoceste stvarno naše. Možemo se emotivno vezivati za njih koliko hoćemo, no bojim se da one već odavno nisu naše. A da se ne lažemo - mi smo prvi koji ih izbjegavamo kad god možemo. Imam razrađen sustav kako da stignem od svog Maruševca do Zagreba koristeći samo besplatni dio autoceste. Uštedim 27 kn u jednom smjeru, 54 u oba. To radite i vi, jer bi u suprotnom naše autoceste vrvjele automobilima i kamionima. I ja vas ne osuđujem, jer i sam radim isto i nije mi svejedno hoću li puknuti 54 kune da bih pomogao razvoju naših autocesta.
Muči me i fundamentalniji problem. Trebamo li o ekonomskim pitanjima odlučivati referendumom? Ja ne mogu reći da je monetizacija rješenje za naše autoceste. Niti vam mogu ponuditi bolje rješenje. Zašto? Pa, nisam ekonomist.
Doduše, neke su mi stvari odavno jasne. Kad idem Slavonikom, jedva da vidim koji automobil. I ne treba mi puno znanja da shvatim kako to nije rentabilno. Moglo se to znati unaprijed, no igralo se na kartu povezivanja cijele Hrvatske. Umalo nismo i do Dubrovnika izgradili cestu, tek bi to bilo "isplativo". Ali vlasti su se utrkivale u izgradnji infrastrukture, napravili smo stotine kilometara cesti, a da prethodno nismo ni pošteno izračunali hoće li biti kakve dobiti od toga. Narod je klicao otvaranju, pljeskalo se ministrima i premijerima, nitko se nije bunio. A trebalo se tada pobuniti. Jest, opet biste ispali narodni izdajnik. I tu je naš osnovni problem - svakom pitanju prilazimo sa stanovišta "jesi li naš ili nisi?", namjesto da na ekonomska pitanja odgovaramo ekonomskom logikom. Ovako bismo se stvarno mogli dovesti u situaciju da oduševljeno odbijemo monetizaciju cesta, a da onda ne znamo što ćemo stvarno s njima. I da onda moramo odbiti čak i neku vrlo razboritu ponudu (a to bi bilo nekih 30 milijardi kuna, kažu neki ekonomisti).
Znam, čuo sam sindikaliste, imaju lijepe ideje, možda to i upali. Iako u razgovorima koje oni vode pokazuju da nisu baš savladali temeljne ekonomske ideje.
Naravno, glavni dio problema leži i na vlastima. Oni su se, kao prvo, trsili pokazati se velikim vizionarima, a da nisu uzeli u ruke kalkulator i izračunali što stvarno dobivamo. Zatim su krenuli u proces monetizacije, a da nisu pošteno ni objasnili što i zašto to rade. Tek kad se zahuktao ovaj referendum, počinju s objašnjenjima, odnosno, "objašnjenjima". Udara se na emocije, govori se o penzijama, o lokalnim cestama, a i dalje se to nekako radi bez kalkulatora. Nitko da prezentira neku čistu računicu - ovo košta toliko, ovo onoliko, ovo imamo, ovo nam treba, plus, minus, podijeljeno sa 7, iznosi toliko i toliko. Ni sindikalisti, ni vlast. Jest, spominju se neke brojke - recimo, 80 milijardi kuna. Prekrasna brojka, ali ona govori o željenom prihodu (podvlačim, željenom), ni u kojem slučaju o čistoj dobiti. A narod potpisuje, kao da su uhvatili svu računicu bez da im ju je tko i iznio. Mi mislimo da naših pet milijardi vrijedi više od njihovih pet milijardi. I da je kilogram željeza teži od kilograma vune.
Vlast još nije shvatila da komunikacija s narodom treba biti dvosmjerna, u njihovim se glavama još nije dogodila internetska revolucija. Oni i dalje nastupaju u novinama i na televiziji, kao da je 1968. a ne 2014. Nema javne rasprave, nema pozivanja nevladinih stručnjaka, oporbe, građana, pa da se o svemu racionalno progovori.
Možda cijela stvar s monetizacijom propadne neovisno o referendumu. Nisu naše autoceste tako privlačna akvizicija, neki bi možda dali 15ak milijardi kuna, ali teško da će netko odrješiti kesu i pljuniti na stol željenih 30 milijardi. Vjerojatno ima nekog tko bi nas rado porobio. Samo je pitanje je li spreman baš toliko platiti za to.
A možda se pojavi netko s tih prokletih 30 milijardi, a mi ga otpratimo riječima: "Sori, bat vi disajdid not tu sel vot iz aurs."
Ništa, da ne gnjavim, i ovaj put bez mog potpisa.
Evo vam jedne prelijepe slike za kraj, kliknite ovdje pa uživajte u prizoru (na kojemu nema autoceste): grad Senj iz zraka.

Depresija

Da budem iskren, imam barem dva jaka razloga da o ovome nikada ne pišem.
Kao prvo, ovo je blog o etici i politici; a depresija nije ni etičko ni političko pitanje.
Kao drugo, ovaj put moram razodjenuti vlastitu dušu, a nisam sklon egzibicionizmu.
Pišem, zapravo, s tinjajućom nadom da će to ipak nešto nekome pomoći.
Smrt Robina Williamsa potaknula je ljude da kažu koju riječ i o depresiji. Jer Robin je jedna od tko zna koliko brojnih žrtava ove bolesti koju mnogi i ne smatraju bolešću (a mnogi je, katkad, vrlo pogrešno pripisuju gotovo pa svakome tko je tužan). Mnogi manje poznati od Robina završavaju kao i on - ubijajući se, ostavljajući iznenađenima mnoge koje su ih poznavali. Jer, predmnijeva se, Robin je bio komičar (malo preuska definicija njegovog talenta), pa mu je valjda i život bio ispunjen smijehom i radošću. A da ne komentiram neke znalce koji smatraju da je Robin mogao lako riješiti svoj problem.
Ja o depresiji ne pišem kao psihijatar ili psiholog, nego kao čovjek koji na svojoj koži dobro osjetio što ona znači.
Ne mogu reći kako sam je dobio. Depresija nije gripa, pa da se prenosi kihanjem ili rak pluća pa da je dobijete pušenjem. Depresiju ne dobivate zato što ste nešto pogrešno radili, ona vam se dogodi. Ja sam imao nekoliko okidača - previše rada (7 dana tjedno) s premalo uspjeha; povratak demona prošlosti za koje sam mislio da su zauvijek zakopani; moja unutarnja previranja. Nekada mislim da depresija čuči u svakom od nas, da samo čeka svoj trenutak. Ne znam, nemam objašnjenja (a nemaju ga ni puno pametniji od mene).
I onda me je počela drmati. Loše spavanje i ružni snovi. Neprestani umor, bezvoljnost, osjećaj nemoći. Pretjerana emotivna osjetljivost, gotovo da nisam mogao pogledati nijedan film ili čuti pjesmu a da se ne rasplačem. Nijedan dan nije prolazio bez plakanja. To me znalo uhvatiti doma, u šetnji, u uredu, u teretani, gdje god, nije to biralo ni vrijeme ni mjesto.
I samoubilačke misli. Ne samo misli, nego planovi.
Znam da sam jedne noći u Engleskoj - gdje sam bio na doktorskom studiju - bio jako jako blizu toga da uzmem već spremljene tablete za spavanje (da, prikupio sam jednu lijepu hrpicu lijekova). Plakao sam zbog toga i cijelu noć probdio uvjeravajući sebe da to ipak ne uradim (kao što vidite, nisam uradio). Mučio me strah ne toliko od samoubojstva, koliko od neuspješnog samoubojstva. Da me onda ne proglase ludim, stave pod nadzor i tako to.
Ljudi u takvim situacijama obično biraju između dvije opcije:
1. lijekovi;
2. alkohol i slične supstance.
Ja sam odabrao ono prvo. Robin je odabrao ono drugo.
I da odmah budem jasan, obojica smo odabrali pogrešno (zapravo, nismo mi ništa odabrali....).
Ne pomažu ni lijekovi ni cuga. Ne samo da ne pomažu, nego odmažu. Ja sam uzimao one za smirenje, uz one za spavanje. Naravno, i tablete za snižavanje tlaka (još stariji problem i još ih uzimam).
Pomoć takvih lijekova sliči na pomoć od alkohola. Isprva vas malo dignu. Pa vas spuste. Ja sam znao uz njih katkada uzeti i alkohol. I to vas digne. Pa vas bezočno tresne o zemlju.
Posao koji sam tada radio samo je pogoršavao stvari. Ne samo zbog previše posla i premalo rezultata. Nego i zbog toga što sam na poslu morao biti vedar, nasmijan, jak, sposoban, uzor mladima i starima i sve ono što mi je bilo teško poput čeličnog jarma. I bilo mi je zabranjeno uzimati alkohol, između ostalog.
Sada je puno drugačije. Ne, ovo nije klasična priča s naslovom Kako sam pobijedio depresiju u tri laka koraka. Nisam naivan, depresija se ne može pobijediti kao što se pobijedi gripa. Ali ju se može držati pod nadzorom, barem je takvo moje iskustvo. I, da, ja ne nudim recept za pobjedu nad depresijom. Kao što nema lijeka, nema ni recepta. Ono što je meni pomoglo, možda ne pomogne vama.
Kao prvo, pomogli su mi ljudi. Oni iz mog najbližeg okruženja koji su znali bolje što se sa mnom zapravo zbiva, počevši od moje supruge Bilo je dana kad naprosto nisam smio ostati sam sa sobom. Pa su oni ostali sa mnom. Njima sam otvoreno govorio i o demonima svoje prošlosti. O prebolnim demonima, boljelo je to i njih. Ali mi je nekako i to pomoglo, barem sam se suočio s tim demonima, nisam pustio da mi samo šapću na uho. Vama to ipak neću reći, previše je intimno. Usput, nadam se da riječ "demoni" ne shvaćate doslovno. Please.
Ljudi su jako ključni u cijeloj priči, ne smijete se boriti sami, to znam pouzdano. No, ne bilo kakvi ljudi. Oni koji vam dijele savjete tipa: "Depresija je izbor; izaberi radost i bit će ti lakše" ili oni koji vas kore što ste sebi dopustili takvu glupost opasni su za vas poput litre loše rakije. Izbjegavajte ih.
Kao drugo, počeo sam mijenjati svoj život. Išlo je to prilično radikalno - počevši od promjene posla. Što je značilo jako puno muke, ne samo financijske. Ipak, uspio sam u tome, sada radim posao od pet dana po osam sati. Imam dva slobodna dana tjedno i obavezno ih iskoristim za spavanje i opuštanje. Uglavnom, mislim da je promjena životnih okolnosti ključna. Što je Robin mogao uraditi? Ne znam, možda se trebao ostaviti glume. Ostaviti se posla u kojemu mora biti dobroćudni komičar, čak i kada mu se ruši svijet. Radikalno je to, izgubili bismo jednog velikog glumca. Ali bi ostao čovjek Robin. Meni je gubitak ranijeg posla bio čak i povod za pisanje jednog dosta satiričnog bloga.
Pomoglo mi je i bicikliranje. Bicikliranje s mojim prijateljima, ili samostalno (da, tad sam mogao ostajati sam sa svojim biciklom). Tjerao sam se ispočetka na to, čak sam gotovo dobio srčani udar zbog napora. Svejedno, koliko god bio potišten, nakon već pola sata bicikliranja meni je bilo nekako ljepše. Priroda, šetnje, trčanje, plivanje... da, plivanje mi je pomoglo kad sam još kao mladić imao teški period krize, nakon očeve smrti (nije moja depra od jučer). Nađite što vama pomaže. Alkohol vam neće pomoći (moja je sreća što se nikada nisam navukao na njega).
Pomaže mi i izbjegavanje svega što može izazvati negativne osjećaje. Ne volim se nervirati zbog nečeg bezveznog. Nećete me naći kako zdušno na nekom forumu branim svoj stav protiv nekog kretena - neka on nađe svog kretena, kažem sebi i uljudno zbrišem. Nisam se uvijek držao toga i onda bih se nakon takvih besplodnih rasprava osjećao samo gore. Izbjegavam gledanje utakmica i svega onoga na što ne mogu utjecati, a može me samo iznervirati. Jeste li vidjeli kako je Dinamo jadno odigrao zadnju tekmu? Ja nisam.
Ne znam što bih još naveo kao mogući izlaz. Ja ne mogu reći da sam sasvim izašao. Još mi katkada, možda prečesto, zatrebaju tablete za spavanje. Još ne mogu mirno odgledati filmove u kojima netko ubija sebe ili neprestano pati. Pa onda ni ne gledam. Ne kažem da trebate gledati samo komedije, ali gledajte, čitajte i slušajte samo ono što vas ne baca u još gori očaj.
Koliko vam u svemu tome mogu pomoći liječnici? Inače idem kod liječnika kad god imam zdravstvene probleme, ali sumnjam da suvremena medicina stvarno zna o čemu se ovdje radi i kako se s time nositi. Ni ja ovdje ne pokušavam reći da znam, bilo bi to jako nadmeno. U nekim jako teškim stanjima treba otići i do njih, rekao bih.
Preda mnom ostaje još dosta dug put. Pretpostavljam da će depresija biti uvijek nekako tu, ali da me ne mora baš nadvladati. U narednom periodu pokušavam smanjiti ili sasvim se otkačiti od lijekova za spavanje. Dobra vijest je da sam već izgurao deset dana bez njih i dosta se solidno naspavao. Vidjet ću kako će biti kad se vratim s odmora na posao, no čini mi se da će biti bolje nego prije.
I ne znam što bih vam više rekao. Možda bi pomoglo kad bismo bili spremni o takvim stvarima govoriti javno - i to, ako je moguće, više o iskustvima borbi koje ne završavaju poput Robina.
A vama koji o depresiji znate samo iz knjiga i Interneta, samo želim reći da vi možete biti od pomoći svojim prijateljima. Ipak se prethodno obavijestite o čemu se tu zapravo radi. Ukoliko je ovaj blog makar malo pomogao u tom smjeru, ja sam presretan.

Prosječan teoretičar urote

Danas je normalno biti teoretičar urote. Više vas nitko ne smatra pametnom osobom ako ne vjerujete barem u pet urota po četvornom kilometru.
Prosječan teoretičar urote ne vjeruje u Boga, ali čvrsto vjeruje u postojanje Đavola.
Prosječan teoretičar urote svakodnevno pojede desetak koštica kajsije kako ne bi nikada dobio rak. Ali se potajno nada da će jednom ipak oboljeti od zloćudne bolesti, kako bi je mogao pobijediti soda bikarbonom. Već je unaprijed napisao knjigu o tome.
Prosječan teoretičar urote otkrije dnevno barem po dva člana iluminata. Jedan radi u obližnjoj pošti. Malo dalje od pošte pokrivena slojevima zemlje leži jedna pradavna piramida.
Prosječan teoretičar urote zna barem dvojicu koji znaju trojicu koji su nedavno vidjeli Elvisa.
Prosječan teoretičar urote ne stavlja na sebe nikakve kreme za sunčanje i šeta potpuno gol jer je duboko uvjeren da ga sunčeve zrake čuvaju od sunčevih zraka. Od odjeće nosi samo plinsku masku, da ga chemitrailsi ne bi učinili depresivnim. Nije cijepljen ni protiv koje bolesti, osim protiv bolesti prihvaćanja argumenta zdravog razuma.
Prosječan teoretičar urote naprosto voli ugljični dioksid. I ne voli što ga tamo neke prodane duše znanstveničke napadaju zbog promjene klime.
Prosječan teoretičar urote čita samo članke koji u naslovu imaju riječ "šokantno" ili, eventualno, "jezivo". Posjećuje samo portale za koje zna da nisu pod kontrolom masona.
Prosječan teoretičar urote svaki dan mora linkati barem jedan takav članak na svom FB wallu. I mora na barem tri foruma pejstati isti komentar, s obaveznim linkom koji dokazuje njegove tvrdnje. Omiljeni argument uvijek počinje s riječima: "Dobro znamo tko...".
Sve što zna o znanosti prosječni je teoretičar urote naučio od Krešimira Mišaka. U školi mu je najbolje išao veliki odmor. Svejedno, bolje zna fiziku od Einsteina, biologiju od Darwina i matematiku od onog Rusa što je otkrio nešto s pi.
Prosječnom je teoretičaru urote rast populacije jasan dokaz da netko jako moćan radi na smanjenju populacije.
Prosječan teoretičar urote štedi novac kako bi jednom organizirao ekspediciju i otkrio točno mjesto Noine arke ili iskopao grob Isusa i Marije Magdalene.
Prosječan teoretičar urote zna da David Icke nije sasvim u pravu, ali je siguran da je barem djelomično u pravu.
Kada se želi nasmijati, prosječan teoretičar urote čita Wikipedijine članke o letu na Mjesec, smrti Boba Marleya i 11. rujnu. Ili o bilo čemu što običan čovjek smatra dokazanim.
Omiljeni film prosječnog teoretičara urote je Zeitgeist. Drugi omiljeni film mu je Zeitgeist 2.
Prosječan teoretičar urote prosječan je u svemu osim u svom uvjerenju da nije prosječan.
One koji mu to kažu smatra dokazanim urotnicima.

Prodavatelji automobila

Obično kažem ljudima da prije no što zaokruže neko ime na izborima, malo razmisle o sljedećem pitanju: kakav bi taj političar/ka bio/la kad bi vam prodavao/la automobil? Vrlo otrežnjujuća duhovna vježba, vjerujte mi.
Moja intuicija - koja se ne mora poklapati s vašom - govori mi otprilike sljedeće:

1. Ivo Josipović
Ivo Josipović bi vam prodao korektan auto po razboritoj cijeni, sa svim papirima, porezima, itd. Svejedno, nešto u tom autu vam se ne bi dopalo, a nikada ne biste znali što.

2. Milan Bandić

Milan Bandić bi vam prodao automobil sa skinutim kilometrima i napumpanom cijenom. I manipuliranim papirima, naravno.

3. Ivo Sanader

Sanader bi vam prodao odličan automobil po vrlo razumnoj cijeni. Jedino vam ga ne bi nikada isporučio.

4. Zoran Milanović

Nakon nepotrebnog višetjednog natezanja, Zoki bi odustao od prodaje automobila.

5. Tomislav Karamarko

Prije no što bi vam prodao auto, Tomislav Karamarko bi zahtjevao da zna sve o vama. Ali, ono, baš sve.

6. Mirela Holy

Mirela Holy bi trampila auto za tri bicikla.

7. Slavko Linić

Slavko Linić bi vam prodao auto s vrlo urednim papirima, preciznim financijskim izvješćem i ostalom dokumentacijom. Auto vam ne bi nikada proradio.

8. Kolinda Grabar Kitarović

Prodaju auta bi obavio njezin PR. Anonimno.

Hrvatska inačica ateizma

Postoje različiti ateizmi, premda se svi oni svode na temeljnu tvrdnju da ne postoji Bog. Neki Boga smatraju neznanstvenom izmišljotinom brončanog doba; neki misle da je Bog prije svega oruđe vladanja nad masama; a ima i drugih verzija s istim zaključkom.

Mi, Hrvati, već duže vrijeme obogaćujemo svijet jednom prilično originalnom verzijom ateizma. Njega, da stvar bude zanimljivija, propovijeda (pazi sada) Crkva u Hrvata, a odnedavno je dobila i svoj matematički izraz. Radi se o jednostavnoj jednadžbi, koju može savladati i malo dijete nevično matematici: 

Isus = Alojzije Stepinac = Dario Kordić.

Ima li vam nečeg nejasnog u toj jednadžbi? Ona iskazuje najdublje uvjerenje Crkve u Hrvata da su ova trojica žrtve montiranih procesa, u kojima su nepravedno osuđeni zbog želje da pomognu svom narodu.

Moje je, kao prvo, da vam pokažem kako jednadžba naprosto ne stoji.

A onda da vam objasnim zašto je ona u svojoj suštini ateistička. Ili, točnije, "ateistička", jer tu nema hrabrosti da se Boga proglasi nepostojećim.

Kako je stradao Isus

Odmah moram reći – svidjelo se to nekome ili ne – da temi povijesnog Isusa pristupam vrlo kritično. Evanđelja nisu pouzdani povijesni zapis o onome što je rabi Jošua stvarno govorio i radio. Ali nam ipak daju određeni uvid u stvarne događaje. Rabi Jošua svojim je djelovanjem udario u same korijene tadašnje nepravedne vlasti. Tražio je povrat imovine svima koji su je izgubili zbog lihvarskih kredita; tražio je da Hram više ne bude sredstvo zarade (pre)bogate svećeničke kaste; tražio je da se ljudi nenasilno odupiru takvom sustavu; osuđivao je i Heroda i Rimljane zbog krvoločnosti. Iste te strukture protiv kojih je govorio – svećenici, vlastodršci, okupatori – njemu su i presudile. Strogo govoreći, sve je bilo nekako pravno utemeljeno: Isus je uistinu svojim govorom o sebi kao Mesiji uzurpirao rimsku vlast; svojim govorima protiv Hrama udarao je na središnju instituciju jedne religije (kažite koju riječ protiv Kaptola, pa ćete shvatiti o čemu govorim). Ali sam "pravni sustav" bio je duboko nepravedan, on je služio tome da vladajuće elite uspješnije tlače židovski narod. Ovdje možda treba reći i to da je narod stajao uz rabi Jošuu i da je strašno nepravedna kasnija kršćanska mitologija kako su Židovi kao narod odgovorni za Jošuinu smrt.

Kako je stradao Stepinac

Stepinac je svoju nadbiskupsku službu obavljao unutar tri duboko nepravedne države: Kraljevine Jugoslavije, NDH i socijalističke Jugoslavije. U prvom režimu, Stepinac je prisegnuo na vjernost kralju i maštao o pokatoličenju Srba. U drugom režimu, održavao se po crkvama Te Deum za Pavelićev rođendan, baš kao što se i danas održavaju mise zadušnice na datum Pavelićeve smrti. Istini za volju, Stepinac se u nekoliko navrata pobunio i protiv Poglavnikovih postupaka. Pobunio se protiv ubijanja Srba bez dokaza. Bunio se zbog traženja da Židovi nose znak, pa je predložio da Židovu kupe znak, ali da ga ne moraju nositi (!). Bunio se zbog smaknuća sedmorice slovenskih svećenika u Jasenovcu, premda nije baš rogoborio protiv puno većih zločina u Jasenovcu. U svojoj čuvenoj propovijedi od 31. listopada 1943. (čije su tiskanje spriječile ustaše), Stepinac naziva sistem strijeljanja talaca radi tuđih zločina (omiljena praksa NDH) "poganskim" (nešto poput Aristotela i Demokrita, valjda), a u istoj propovijedi osobito se obrušava na sljedeće grijehe zbog kojih sada stradavamo: "Tko da opiše sve zlo, što ga je donijela poganska moda današnjeg ženskog svijeta? Tko da opiše svu razuzdanost i nepoštenje, što se u zadnja dva decenija opažala na morskim plažama i drugim kupalištima? Ta dovoljno se sjetiti samo naše rijeke Save." Da, ženske u kostimima (još nije izumljen bikini tada) s otkrivenim nogama otprilike su jednako zlo kao i tamo neki pogani koji ubijaju nevine civile. Još se Stepinac ljuti na neke krugove i druge narode (Srbe, a možda i Židove) koji Crkvi prigovaraju što ne ustaje protiv zločina. "Nismo mi ničija politička trublja", otpovrgava Stepinac.

Nije Stepinac krenuo đonom ni na komuniste, čak se naslikavao s njima na jednoj paradi (nije baš bio selfie, ali nije bio ni natjeran da tamo dođe). Na koncu su se komunisti, po već postojećoj šabloni, obračunali sa Stepincem, optužili ga za sve i svašta. The rest is history.

S obzirom da sad objašnjavam onu jednadžbu, čisto vas pitam, kao makar malo upućene ljude: mislite li da bi rabi Jošua živ dočekao dolazak komunista? Ne bi. Ne bi dočekao ni NDH, već bi ga kralj i njegovi sredili. Ako bi, kojim slučajem, to ipak preživio, Poglavnik bi ga se riješio do konca 1941. najdalje. Jer, za razliku od Stepinca, Jošua je "talasao" i udarao je na ključne probleme jednog sustava. Nije se bavio nepoćudnim ženskim ponašanjem (čak se bilježi da je praštao preljubnicama). Poglavnika bi, kao i Heroda, nazvao krvolokom, isto to bi rekao i o Nijemcima, a narod bi pozvao na otpor režimu. Režimu koji bi ga ionako smaknuo zato što je Jošua bio Židov (je li tu nedvojbenu činjenicu Stepinac kada spomenuo?). Reći da su Jošua i Stepinac otprilike jedno te isto udar je na svaki razum i osjećaj morala. Stepinac nije ustaški krvolok, kakvim su ga prikazali komunisti, ali je još manje Jošua, Isus. Niti je  završio na križu kao ovaj.

Kako je stradao blaženi Dario Kordić

I dok je Stepinac makar pisao protiv određenih zločina NDH, u ataru Darija Kordića pobijeno je 116 muslimanskih civila, a da se blaženi Dario nije ni ispričao, makar na grešci u koracima. Ni riječ da je to loši poganski običaj, makar uvijeno u govor o zlim curama u toplesima (eh, gdje je Stepinac da sada vidi naše plaže! :-). Dario, pun Duha Svetoga (kako vele neki o njemu), nije se ni pomolio za nevino pobijene duše. Otpratilo ga u Haag, pa je isti onaj sud koji je oslobodio Gotovinu osudio Darija. Kažu da je to sve bio montiran proces (baš kao i Isusu, baš kao i Stepincu, viču uglas). Dario je, kažu apologeti, bio blaženo nesposoban poduzeti bilo što u pogledu Ahmića. Nije, jadan, mogao ni pozvati nekoga na odgovornost, ni jasno se od toga distancirati. Branitelji zapravo proglašavaju Darija nekim bezazlenim idiotom. Što znači da su njegovi branitelji nimalo bezazleni idioti.

Je li Dario Isus? Bezveze je što to uopće pitam.

Hrvatski ateizam

Po onoj jednadžbi, Isus je čovjek kojemu su masovna strijeljanja i ženske u kostimima na plaži tu negdje po količini zločina. Isus je čovjek kojemu zapravo i nije bitno što je netko pobio tamo neke "balije", kojega mrzi da čak i spomene tu nebitnu činjenicu. Ako vama to liči na klasičnu kršćansku dogmu o Isusu kao Bogočovjeku, onda vam nešto nije u redu s opažanjem.

Meni sve to liči na ateizam, i to na jednu prilično bljutavu verziju ateizma. Dok klasični ateisti poriču da je Isus uopće postojao, ovi naši ateisti Isusa etiketiraju baš kao što su to činili i njegovi protivnici. Našim ateistima Isus služi kao zgodna izlika za moraliziranje o nebitnom i prešućivanje, pa i opravdavanje zločina. Ovi naši ateisti ne čitaju ni Marxa, ni Dawkinsa, ni Novi zavjet. Ne čitaju ni što su oni sami napisali, jer ne bi pisali to što pišu kad bi makar sebe jednom ozbiljno pročitali.

Svejedno, mi, Hrvati, sada imamo svoj brand, svoj od Crkve blagoslovljeni "ateizam". Smrdljivo i glupo, ali naše.

Otkuda ja u ORaH-u

Duga priča, pa da je skratim.
Već neko vrijeme razmišljam o ulasku u neku stranku. Nije da inače nemam što raditi ili da nemam već dovoljno društva. Ali me već godinama gnjavi naša letargija, naše odustajanje od politike. Spremni smo sve otjerati dođavola i izolirati se. Ja sam nekako odlučio da pokušam s nekim vlastitim angažmanom. Ne prevelikim, ne preznačajnim, a ipak angažmanom.
Mislim da vam ne trebam objašnjavati zašto, recimo, nisam otišao u SDP ili HDZ. I da ne nabrajam dalje sve "zvijezde" našeg tamnog političkog neba. Ne mogu biti negdje protivno svom uvjerenju. Tko me poznaje, zna da stvarno tako mislim.
Tako da je ORaH bio prirodan izbor (kao što je i orah nešto prirodno).
Kao prvo, oni su stranka 21. stoljeća. Partizani su otišli iz šume, ustaše su nestale s pozornice. Nema velikih laprdanja o klasnoj borbi i o nacionalnoj svijesti. Bave se konkretnim, gorućim problemom na koji smo trebali, kao država, dati odgovor još prije 20 godina. No, mi još nismo riješili ni gdje ćemo sa svojim smećem, a nekmoli kako ćemo preusmjeriti svoje gospodarstvo. Hrvatska je zemlja koja u ovom području ima dobre prilike, samo netko treba objasniti ljudima da se jednom već mora krenuti.
Kao drugo, Mirela Holy. Nisam je upoznao, pa nemam iskustva u osobnom kontaktu s njom. No, uvijek mi je njezin osebujan image bio zanimljiv. I njezina ustrajnost da napravi ono što misli da je pravo. Mogla je, da je htjela, ostati u SDP-u, nizati mandate u Saboru i mirno dočekati penziju. Ali, očito, kao i ja, ne može biti negdje bez uvjerenja. I to je također izdvaja od drugih političara.
S njom me spaja još jedna slučajna crta (koja, pak, govori dosta): i ja znam što znači poslati nekome "prijatelju" mail s povjerenjem, a onda vidjeti kako se taj mail "šera" u javnosti. Znam taj osjećaj kad vas prijeđe najobičnija budala na foru koja vam nije pala na pamet.
Tako da iskreno očekujem od ORaHa stvarni rad na reformama - od državne uprave i školstva, do poljoprivrede i energetike.
Imam i treći, za mene, jako bitan razlog. Radim za osobe s intelektualnim teškoćama. Misija moje udruge - koja je sada i moja osobna misija - jest da ovi ljudi dobiju normalan život. Život kakvog nemaju u institucijama gdje ih se "čuva" i ne daje im se prigoda da se osposobe za što više samostalnosti i slobode. Hrvatska je, inače, deklarativno zemlja koja teži upravo tom oslobađanju ljudi iz institucija. Nedavno sam u arhivu našao intervju tadašnjeg pomoćnika ministra iz 2001. Tu on oprezno izjavljuje da će nam za taj proces trebati nekih 10 godina. Veliki period, ali i proces je velik. No, hoćete li rezultat? 13 godina nakon intervjua završeno je svega 8% (slovima: osam posto) procesa. Zapravo, manje od 8, ali danas sam darežljiv. Nijedna HDZ-ova ili SDP-ova vlast do sada nije napravila gotovo pa ništa po tom pitanju. Ustvari, nije da nisu. Kočili su proces gotovo uvijek kad su mogli. Vama je to nevažno? Pitajte one koji su institucijama, koji nemaju pravo na brak, na rad, na slobodno kretanje - takvih je gotovo 6000 - je li njima to važno. Još da je to sve: institucije planiraju čak i povećanje broja svojih korisnika, osobito među djecom. Sve više djece "ima" ADHD (jedna vrlo proizvoljna dijagnoza), probleme u učenju (nikome ne pada na pamet da je škola ta koja generira probleme), obiteljske probleme, itd. I ozbiljno se planira da se takvom djecom još više pozabave institucije. Imate dijete s problemima pažnje, a uz to ste razvedeni, s lošim prihodima? Ono bi onda moglo završiti u instituciji i ostati tamo - zauvijek. Pretjerujem? Živi bili pa vidjeli, ne iznosim neprovjerene podatke. Pitajte bilo kog ravnatelja škole koliko učenika - prema sadašnjim kriterijima - ima probleme u učenju (da vam sugeriram odgovor: praktički svi). To su vam novi "kriteriji" po kojemu ste vi ponosni roditelj prilično problematičnog djeteta (a vi mislili da vam je dijete normalno?).
Uglavnom, dok je nama naših sadašnjih stranaka - problem institucija neće se riješiti, nego još više produbiti. I meni ostaje nadati se jedino da bi ORaH mogao učiniti nešto pozitivno u tom smjeru.
Nisam više naivan u davanju povjerenja bilo kome. Znam da bi i ORaH jednoga dana mogao postati okoštala stranka, koja više ne talasa i ne mijenja ništa. Pozicije i moć znaju svakog namamiti. Sada su, međutim, i dalje pokret entuzijasta i spremni su napraviti nešto ozbiljno i kvalitetno. Oni nemaju svoje ljude u županijama, ministarstvima, zavodima, državnim poduzećima, itd. Nikome ne moraju vraćati dugove ili čuvati nečija mjesta. Barem je sada tako.
I možda sam po posljednji put u životu nekom još povjerovao i dao šansu. Napravit ću i ja što mogu i koliko mogu. Vjerujem da će to na koncu ipak donijeti pozitivan pomak. Ako i ne uspijem, neću se kajati.
Ako ništa drugo, nisam nemoćno stajao sa strane.

Povratak Chauvina

Teško je u povijesti naći nekog poput Nicolas Chauvina, francuskog vojnika vjernog svom vrhovnom zapovjedniku, Napoleonu. Kao prvo, po svemu sudeći, Nicolas nije ni postojao, nego je legendarni lik. A kao drugo, tako nepostojeći ostavio nam je trajno naslijeđe - "učenje" nazvano po njemu, šovinizam. Mržnju prema svemu drugom i drugačijem.
I Chauvin je, kao što vidimo, odnio pobjedu na EU izborima. Prvo je pobijedio u svojoj domovini, Francuskoj. Kažu da je kriza nagnala Franrcuze na odabir Nacionalne fronte. Kriza? Znaju li ti tipovi što svakodnevno truse sauvignon i camembert što je zapravo kriza? Ono što Francuzi zovu krizom, mi u Hrvatskoj bi nazvali blagostanjem i prosperitetom. A ljudi iz famoznog trećeg svijeta nazvali bi rajem. Svejedno, Francuzima smetaju i Hrvati, i Albanci, i oni iz trećeg svijeta, i Židovi, i crnci, i pederi, i hipsteri, i ljevičari i tko zna tko sve ne, oni bi tu svoju "krizu" riješili šovinizmom. Plakat mlade Albanke koja planira izvaditi hrvatsku putovnicu i vratiti se u Francusku odakle je već protjerana odigrao je svoju prljavu ulogu. Ne nasjedajte na foru da Francuzima smeta EU administracija i slično. Oni u toj administraciji imaju kudikamo veći udio od nas. Oni su i stvorili tu administraciju. Njima smetate vi. Točka.
Još gore je kod Mađara koji biraju između Orbanove desnice i fašizma stranke Jobbik. Nakon što su krajem drugog svjetskog rata potamanili valjda sve Židove kojih su se dokopali, njima su opet Židovi glavni problem. Mađarska objektivno jest u krizi, a rješenje problema nađeno je u spaljivanju zastava Izraela i EU.
Chauvin je postao popularan i u Danskoj i Švedskoj. Mora da je i tamo teška kriza.
Naravno, ne zaboravljam ni pobjedu desnice u lijepoj našoj. Doduše, kad pogledam neke druge desničare, ovi naši su još dobroćudna stvorenja. Iako bi se i oni rado povampirili, samo se boje Europe. Stignu malo seruckati o za dom spremni kao libretu za operu i to im je za sada sav nestašluk. No, vidjet ćete ih u što će se pretvoriti kad u Europi sieg heil ponovno uđe u modu.
Europu zovu stara dama, a zapravo se radi o staroj kurvi. O kurvi koja svaku svoju gonoreju liječi medicinom a la Chauvin. Ona se ne pita kako to da je dobila gonoreju. Jer ona je vazda djevica, nikada kriva ni za jedno zlo što je osobno počinila. Niti pita liječnike što je pravi lijek. Ona svoj lijek zna još od vremena lova na vještice. I nije se ni prst pomakla od tog mentaliteta.
Chauvin je, kažu legenda, bio i u bitci kod Waterlooa. Bio je tamo kad je Napoleonova garda, na koncu sad već izgubljene bitke, hrabro krenula na brojnije engleske postrojbe. Kažu da je tada Chauvin hrabro uzviknuo: "Stara garda umire, ali se ne predaje" (legenda veli da je on preživio bitku). Suština šovinizma jest gorka zabluda da se radi o herojskom otporu protiv mnogostruko jačeg neprijatelja.
U stvarnosti je bilo drugačije. Stara garda je naivno naletjela na sjajno postavljenu Wellingtonovu zamku. Kad je to vidio zapovjednik garde, Piere Cambronne, stigao je samo izustiti: "Merde!"
Toliko francuskog znate i sami.

Najveći krivci za krizu naše države

Ja točno znam tko je kriv zašto nam je ovako. To su Vladimir Andrejevič Vorosov, ruski tajkun i naftni magnat, te Li Điang Či, kineski mega-biznismen blizak samom vrhu vlasti u komunističkoj partiji Kine.
Ok, već vidim da ste počeli guglati, pojavljuje vam se Vladimir Voronov, neki ultimate fighter, a nema vam Vorosova. Slično i s ovim Kinezom, nemate ga na Googleu. U tome i jest problem. Oni bi nas trebali izvući iz ove krize, a njih, jednostavno, nema.
Htjeli bismo da Vorosov doplovi na svojoj superluksuznoj jahti u Dubrovnik, svjetski biser kulture, prošeta se Stradunom nemarno plaćajući naše osrednje pizze novčanicama od tisuću dolara. Pa da onda malo odsjedne u nekom našem hotelu s jednom i pol zvjezdicom, plati to milijun dolara i zadovoljno izjavi za tisak kako nikada nije vidio tako lijepo more i tako zgodne cure. Onda bi gospodin Vorosov, koji bi već sutra osvanuo na naslovnicama kao uvaženi gospodin, kozmopolita i poliglota, unajmio neki naš rent-a-car, neki smart ili golf, to platio pola milijuna dolara i došetao se u Zagreb, tražeći primanje kod Bandića, Milanovića i Karamarka. I sa svima njima bi trebao sklopiti ugovor o ulaganju pedeset milijardi dolara u Hrvatski plino-naftovod, koji bi nam već sljedeće godine počeo donositi milijarde dolara. Tu bi s njime u istom hotelu negdje u predgrađu Zagreba odsjeo i Li Điang Či, on bi nam obećao željeznicu moderniju od one što vozi na Tibet, tako da bismo uskoro počeli zarađivati masne pare na relacijama Kotoriba-Čakovec i Banova Jaruga - Oriovac, jer bi sav svijet naprosto poludio za našim najljepšim predjelima na svijetu i najmodernijim prugama. Obojica bi dala svečanu izjavu da u potpunosti vjeruju našoj vlasti, našoj oporbi, našim lokalnim šerifima, da im nije problem čekati, ako treba i pedeset godina da se posjedi upišu u katastar, da se izdaju dozvole, da im nije frka kakav god im porez naplatili, jer njima nije do novaca, njima je do d most lavlist kauntri in d vrld, vid bjutiful vimin end najs pipl. Kao skromni dar, dali bi izgraditi fontane u Zagrebu, sve od NSB-a do Sesveta, jer Zagreb upravo to zaslužuje. Uz to bi se podigao veleban olimpijski stadion na Maksimiru, replika onog Pekinškog. Vorosov i Li Điang bi dobili svoje ulice, a skinjare bi dobili po ćelavim glavama ako se slučajno usude buniti protiv pravoslavnih i žutih.
I nas bi obasule ruske i kineske milijarde, tako da bismo se mogli svi pozapošljavati, i to u državnim službama, postali bi raj na zemlji u kojoj bi svatko radio što hoće i koliko hoće, o čemu nisu maštali ni komunisti nakon pobjede u Drugom svjetskom i petnaestom balkanskom ratu.
Ali, gnjide kapitalističke, trulež s Istoka, nikako da nam dođu. Sve smo već spremili za njihov doček. Pizze su već peti puta ugrijane, more se zaplavilo, cure gotovo da više ni bikini da ne nose, hoteli su provjetrili sobe, i golfovi i smartovi su prošli tehnički pregled (preko veze, ali prošli su), tu je i popis novih poreza, tu su i svi neriješeni katastarski slučajevi, tu su i naši vrli suci, spremni da otegnu procese ako treba i do iza Sudnjeg dana, tu su i Bandić i Milanović i Karamarko, čak i Mamić koji je spreman dovesti jednog Kineza u Dinamo, a Vladimira i Li Đianga, sjeme im se zatrlo, niotkuda.
Vrag ih njihov rusko-kinesko-tatarsko-mongolski odnio, da oni tako zezaju pošten narod....

Zagrebačko biblijsko sveučilište

Kako izvješćuju mediji (ovdje navodim Jutarnji list), Zagrebačko je sveučilište dobilo novoga rektora, dr. Damira Borasa, uvaženog stručnjaka i poliglotu. Informacija je svakako značajna, no pozornost javnosti privuklo je opetovano Borasovo izjavljivanje da će na Sveučilište vratiti biblijske vrijednosti. Ta, u najmanju ruku, kontroverzna izjava, već je izazvala javnu reakciju u vidu otvorenog pisma što ga je uputio dr. Pavle Močilac, kemičar sa Sveučilišta u Manchesteru, a objavio Indexov portal. To je faktografija, a sada nekoliko, nadam se, smislenih riječi o istupu novog rektora.
Prvo se, dakako, možemo pitati koje to biblijske vrijednosti gospodin Boras misli uvesti na Zagrebačko sveučilište? Neću, poput gorespomenutog gospodina kemičara, vaditi hrpu starozavjetnih redaka koji ne iznose baš suštinu onoga što Biblija govori. Ali, imam pravo pitati - na koje se to vrijednosti točno misli? Ne vjerujem, poput gospodina Močilca, da će odsada kemičari, geolozi, fizičari i biolozi početi naučavati kreacionizam. Niti mislim da će se vratiti starozavjetno robovlasništvo. U kontekstu onoga što se u Hrvatskoj naziva "bilblijskim vrijednostima", moglo bi se očekivati uvođenje sljedećeg:
1. Potpisivanje izjave od strane profesora i studenata da će se držati Deset zapovijedi.
2. Prisega nad Biblijom kao uvjet dobivanja radnog ili upisnog mjesta. Uz obavezno potpisivanje izjave o heteroseksualnoj orijentaciji.
3. Drugačije mjesto žena na Sveučilištu (što će reći, profesori bi mogli biti samo muškarci, a žene eventualno asistentice, tajnice i čistačice).
4. Molitva na početku predavanja i ostalih javnih skupova; poštivanje korizme i četrdesetodnevna molitva za zaštitu života nerođene djece.
5. Zabrana pristupa Sveučilištu nebiblijski naklonjenim profesorima i studentima.
6. Upošljavanje don Damira Stojića namjesto Aleksandra Štulhofera.
7. Obavezno ubacivanje teoloških predmeta u kurikule svih fakulteta.
8. Ubacivanje spisa Vladimira Paara i Davora Pavune u obaveznu literaturu.
9. Donošenje kućnog reda u kojemu će studenticama i profesoricama (pardon, asistenticama, vidi točku 3) biti zabranjeno nošenje minica i đavoljih tajica.
10. Zabrana iznošenja bilo kakvih teza protivnih "biblijskim vrijednostima" doktora Borasa.
Tako bi glasilo novih Deset zapovijedi Sveučilišta u Zagrebu, kojega bi se onda moglo svečano preimenovati u Zagrebačko biblijsko sveučilište. Počasni bi rektor, naravno, postao nadbiskup Josip Bozanić.

Predlažem uvaženom novom rektoru da se opet organizira jedna akcija stadion poput one iz 1941. u kojoj će se razlučiti ovce od jaraca, odnosno, biblijske kršćane od pravoslavaca, muslimana, Židova i hipstera (ok, za ove posljednje bi to i trebalo napraviti :-).
OK, malo sam jače bocnuo, bez zle nakane. Nemam ništa protiv da našim Sveučilištem zavladaju bratoljublje, poštenje i slično. No, od novoga bi rektora bi očekivali da kaže nešto konkretnije. Ne vjerujem da ga je toliko iznenadio izbor na funkciju da nije ni znao što reći.
A sad malo i ozbiljne teologije, koja nedostaje i uvaženom rektoru i uvaženom kemičaru. Biblijske vrijednosti su u Bibliji zamišljene kao one koje imaju smisla samo u okviru jedne drugačije zajednice, koju se, pomalo enigmatski, naziva Kraljevstvo Božje. Recimo, one čuvene Isusove riječi: "Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima" nemaju apsolutnu vrijednost. Jer, jedan bi alkoholičar htio da ljudi njemu daju alkohol, pa bi onda po ovoj zapovijedi slijedilo kako djeci treba davati rakiju. Ta je zapovijed smislena samo tamo gdje ljudi prihvaćaju Boga kao najviši autoritet. Svuda drugdje ona je besmislena. A imam gadan dojam da na Sveučilištu u Zagrebu Bog nije glavni autoritet znatnom broju profesora i studenata. Prema Bibliji, stvaranje biblijske zajednice spada u nadležnost Boga, a ne u nadležnost rektora Zagrebačkog sveučilišta.
Naravno, postoji još jedan lik koji je spreman stvoriti neku svoju verziju Božjeg kraljevstva, a njemu je Dostojevski posvetio desetke svojih briljantnih stranica.
Tip se zove Veliki inkvizitor.
No, teško da bi rektor Boras - ili bilo tko u lijepoj našoj - imao takvu moć.
Na kraju, ipak bih podsjetio što bi naš obraćeni biblijski kršćanin Boras trebao napraviti na Sveučilištu:
1. Promijeniti upisnu politiku, tako da nam stotine studenata ne završava na fakultetima od kojih neće imati kruha.
2. Omogućiti besplatno studiranje.
3. Natjerati profesore da se bave znanošću, da pišu članke u relevantnim časopisima i objavljuju kvalitetne znanstvene knjige.
4. Da ne dopusti nekim vrlim profesorima da rade na petnaest fakulteta i učilišta samo kako bi što više zaradili.
5. Da se zahvali na suradnji profesorima čije ispite pada po 90 posto studenata.
6. Da se načine i osuvremene laboratoriji i znanstveni centri unutar sveučilišta.
I još puno toga treba napraviti, o čemu se može raspitati kod studenata i profesora.
I, naravno, na kraju, gospodinu Borasu toplo preporučujem da barem jednom, ali pažljivo, pročita Bibliju. Prije no što postane ovlašteni biblijski tumač i defensor fidei Universitatis Zagrabiensis. 

Hrvatskim jezikoslovcima

Hrvatskim jezikoslovcima

Da budem iskren, već ste mi odavno dojadili. Ispočetka sam vrlo pozorno osluškivao što imate za reći, cijenio sam vas kao ljude od struke. Ipak ste morali pozavršavati ozbiljne fakultete, pa napisati magisterije i doktorate i kako to već ide. I onda sam vas prestao slušati. I vas i onu grakćuću masu političara i novinara. Počeo sam slušati obične ljude oko sebe i u svim krajevima sa hrvatskim življem. I počeo sam slušati logiku, s kojom vi imate teških problema.

Jer, vi počinjete s tezom, sasvim prihvatljivom i očitom, kako je hrvatski jezik onaj jezik kojim govore Hrvati. I taman kad pomislim kako ćete vi sada taj jezik opisati i analizirati, odmah, bez ikakva krzmanja, dodajete i drugu tezu, proturječnu prvoj i valjda najbesramniju u povijesti lingvistike. A ona glasi kako većina Hrvata i ne poznaje svoj jezik, te potpuno zbunjena, da prostite, govori srpski. "Hrvati su u stvari Srbi", zbija šalju u jednoj svojoj pjesmi ingeniozni Slamnig. A vi to ozbiljno. Jer ste u posljednjih četvrt stoljeća svoju opstojnost, svoj raison d'être opravdavali strahom da ćemo svi postati Srbi.

Uostalom, kako drugačije objasniti onaj fanatični purizam kojim nam pokušavate nabiti kompleks da u svakom od nas čuči govornik srspkog, a ne hrvatskog jezika?

Iz našeg je jezika nestao činilac, zajedno s faktorom, a ostao nam je samo čimbenik. Zašto, pobogu? Pa, rezonirate vi, zato što činilac i faktor kažu Srbi. I odjedanput je srpski jezik, kao u najluđim velikosrpskim fantazmagorijama, postao mjerilom našeg jezika. Jednostavno, kažu li što Srbi, mi to izbacimo. Dovoljno je da jezikoslovci u Beogradu stave određenu riječ u svoj rječnik i mi je slavodobitno izbacujemo iz svog.

Hoćete primjere? Recimo, znate li kako su Srbi nekoć zvali onaj predmet gdje se opisuje zemlja, stanovništvo, gospodarstvo itd? Nećete vjerovati, zvali su ga zemljopis. No, u posljednjih par desetljeća dogodilo se nešto čudno sa zemljopisom, pa je on postao eminentno hrvatska riječ. Srbi sada kažu geografija i ne pada im na pamet više bilo kakav zemljopis. A mi na geografiju gledamo kao na Srbina, dok nam je zemljopis naš rod.

Ili, recimo, na što režete kruh? Ja sam ga oduvijek rezao na kriške, da bih odjedanput saznao kako je to srpska riječ. Iako je korijen riječi kriška zapravo križ – onaj koji su ljudi davno iscrtavali na pogači, pa ju tako lomili. S druge strane, ne prihvaćate krst, ali volite krstariti i postavljati unakrsna pitanja. Vama tu ništa nije čudno?

A znate li (ovo mi je omiljeni štos) na što su se ustaše zaklinjale (a možda se i danas zaklinju, ne pratim baš što oni rade). Na bezUSLOVNU poslušnost Poglavniku. Što, zar nije uslov srpska riječ? Može biti. Recite to Paveliću i njegovima (zato mi je ovo, kako rekoh, omiljeni štos). Uslov je rusizam, priznajem. Pod uvjetom da vi priznate kako je i uvjet rusizam. Nas i Rusa 300 milijuna, što ćete.

Kažu li Hrvati točno ili tačno? Točno, reći ćete vi. Tačno kažu Srbi. Jeste li izbacili riječ tačno samo zato što ju govore i Srbi? Eh, onda, Houston, we have a problem, jer točno govore Rusi! Da onda mi nađemo svoju inačicu, naprimjer, tično? Da ste vi jezikoslovci, znali biste odgovor na ovo pitanje. Hrvati većinom kažu točno, ali nemali broj njih – po Slavoniji i dijelu Dalmacije, kažu tačno. Kao što mnogi u tim krajevima kažu unutrašnje, a ne unutarnje. I ostadoše Hrvati, koliko god to kod vas izazivalo nevjericu.

I da ne nabrajam dalje što ste sve poizbacivali. Nema više januara, februara i ostalih mjeseci, kao da bismo svi postali Srbi da su nam te riječi ostale. A ne bi li bilo fino da imamo i siječanj i januar, da nam jezik bude još bogatiji?

Što imate protiv točka? Ili, protiv gvožđa? Znate li da su to riječi koje se bez problema koriste u hrvatsko-katoličkom prijevodu Biblije, nastalom u vrijeme hrvatskog proljeća? No, po vašoj nakaradnoj logici, taj su biblijski prijevod sastavili članovi Srpske akademije nauke i umetnosti.

Namjesto da opišete i popišete što i kako govore Hrvati, vi ste se dali u potragu za Srbima među nama. I završili ste otprilike na onom Vukovom zaključku – Srbi svi i svuda. Uglavnom ste dokazali Vukovu tezu, od Hrvata ste ostali samo vi i nekolicina najblesavijih političara u povijesti našeg malog naroda. Od jezika ste nam ostavili možda par desetaka riječi, sve ostale su vam sumnjive. Što vas nije pokolebalo. Vi ste jedini jezikoslovci na svijetu koji uvjeravate vlastiti narod da ne poznaje svoj materinji jezik. A da nije slučajno obrnuto, da se ne radi samo o tome da vi pojma nemate o jeziku za kojeg ste smatrate stručnjacima? I da nije sva ova buka oko srbizama u našem jeziku samo vaš pokušaj da opravdate svoje institute, svoje pravopise i stručne časopise, drugim riječima, da nam ne bude žao sve one love koja se troši na vas?

 Rekoh vam, dojadili ste mi. Nemojte mi više soliti pamet svojim uradcima. Vas neću ni u čemu više slušati. Idem u Karlovac i Varaždin, idem u Pulu i Vukovar, u Zadar i Koprivnicu, u Tovarnik i Legrad, idem i u Mostar i Orašje. Jer hrvatski se govorio u tim gradovima i selima puno prije no što ste se vi pojavili. I govorit će se onako kako se govori, što god vi u svojim bjelokosnim jezičnim kulama mislili o tome.

Bosanci

Glavni hit ovih dana u Hrvatskoj su Bosanci. Pobunjeni Bosanci iz Tuzle, Sarajeva i još nekih gradova.

Ne mogu reći što je sve tu točno posrijedi. Lijevi teoretičari govore o isključivo socijalnom buntu protiv gladi i neimaštine. Desni, pak, u tome vide pokušaj Bošnjaka da naprave unitarnu državu s bošnjačkom dominacijom. Neki tu vide samo huligane, kojih, hvala Bogu, ne manjka ni u jednoj državi, pa tako ni u Bosni. A tu su i teoretičari zavjere, koji iza Bosanaca vide Britance ili tko zna koga sve ne. Najčešće, svi ovi teoretičari svojim analizama govore više o sebi, nego o Bosancima. Ja, rekoh, ne mogu mjerodavno prosuditi, jer sve što znam, znam iz medija. Mislim da je socijalni bunt iskonski pokretač stvari, budući da znam kako se tamo živi. Ili, ne živi. A tko se sve sada umiješao u cijelu stvar – ne znam. Otkuda bih znao sve špijunske i zakulisne igre kad nisam dio toga?

Zanimljivi su mi i naši mediji, posebno oni koji se, iz ne znam kojih točno razloga, kite titulom liberalnih. Prvo čitam članak nekog "znanstvenog novaka" koji u svemu vidi bošnjačku ujdurmu. Pa su mu i dečki iz Dubioze Kolektiva "dominantno" Bošnjaci. Da, djeco, pazite što slušate, iza svih tih ljevičarskih lirika zapravo se kriju opasni mudžahedini. Članovi Dubioze su se zbog toga čak i oglasili demantijem, kažu da nitko od njih nije Bošnjak. Te kažu da je taj liberalni medij "dominantno šupački". Što je malo pretjerano, jer šupak ipak nečemu služi, ako niste znali.

A onda su tu i analize poput Nije li sada vrijeme za treći entitet? Da, treba nam još jedan entitet s korumpiranim političarima ("korumpiran" je pristojna zamjena za domaću riječ "lopov"), još jedna skupa administracija i neefikasna uprava kao najbolji odgovor na ove demonstracije. Bosni trebaju sustavna rješenja, potpuna rekonstrukcija, u kojoj neće postojati sva ova birokratska silesija na čelu s inozemnim komesarom s diktatorskim ovlastima.

Nije, naravno, ovakvo nacionalno talambusanje "liberalnih" hrvatskih medija bez vraga (bez Boga zasigurno jest). Bauk demonstracija kruži Hrvatskom. Što ako se i ovdje ljudi pobune? Što ako se netko i u Hrvatskoj sjeti da smo u banani (što je pristojna zamjena za domaću riječ "govno")? Ovako je najbolje – proglasimo demonstrante muslimanima (što je pristojna zamjena za domaću riječ "balija"), pa smo mirni. Mudro postavimo pitanje o trećem entitetu i prestanemo se baviti nepotrebnim socijalnim pitanjima, korupcijom i sličnim temama za razbibrigu.

No, moram reći nešto iskreno – ja nisam za to da mi krenemo u ovakve demonstracije. Ne zato što mislim da se sve može riješiti u našim institucijama, jer se ne može. Nego zato što stihijske demonstracije uistinu postaju leglom kojekakvih grupacija i pogodnim mjestom za huliganizam. Napokon, što se traži? Ostavke? A onda, kad daju ostavke, koja su konkretna rješenja?

Daleko od toga da Bosance nešto korim. Samo ipak to ne bih kopirao. Nama treba organizirani otpor. Otpor koji će se provoditi na razne domišljate načine, građanski neposluh široke fronte. Recimo, obrtnici i poduzetnici organizirano odbiju dati porez. Odnosno, počnu davati 50% manji porez. Uostalom, ako to ne naprave, uskoro će ionako postati nesposobni plaćati poreze. Ljudi trebaju odbiti plaćati račune, dok gigantski državni monopolisti ne racionaliziraju svoje poslovanje. Treba pružati otpor na brojne vidljive i nevidljive načine, bez nekog velikog izlaženja na ulice. Otpor treba biti tamo gdje se i događaju negativne stvari; otpor treba posvuda i svakodnevno. Otpor trebaju pružati ljudi tamo gdje rade, žive, studiraju. On treba sustavno iscrpljivati samodovoljnu državnu neman, dok god ona ne popusti i ne postane slugom, a ne gospodaricom društva. Uglavnom, ići s onom vrstom otpora kojeg policija neće moći razbiti, niti huligani, komunisti ili fašisti zlorabiti. Ali koji će imati unaprijed postavljene ciljeve i zahtjeve i kojeg neće moći opozvati neki umišljeni vođa stranke, sindikata ili (ovo mi je omiljena fraza) fejsbuk aktivist.

Otpor treba postati automatski način ponašanja, kad god država počne ugrožavati društvo, a ne samo kad problemi postanu preveliki. Država se mora dresirati da ne nanosi štetu vlastitim građanima.

 S otporom treba započeti prije no što riječ "Hrvat" postane pristojna zamjena za domaću riječ "glupan".

Visokoneškolovani

Hrvatsko visoko školstvo jedna je od rak rana ovoga društva. Ne govorim sada o svim fakultetima i svim ljudima koji tamo rade, nego o glavnini. O premoćnoj glavnini.
Kao prvo, fakulteti uglavnom ne spremaju studente za budući rad. Hoćete biti profesor u školi? Teško da ćete naučiti taj tegobni zanat na nastavničkom smjeru nekog našeg fakulteta. Čut ćete visokoparna predavanja iz filozofije pedagogije, ali ne i pravi, konkretan savjet što raditi kad se nađete sred razreda načičkanog raznolikim učenicima. Jer vam predavanja ne drže negdašnji profesori iz škola, nego pisci doktorata o pedagogiji koji djecu nisu ni vidjeli. Hoćete raditi u nekoj tvornici naprednih strojeva? Nemojte onda ići na strojarstvo, jer vas tamo gnjave apstrakcijama. Predavanja vam ne drže ljudi koji su nešto napravili, nego ljudi koji su završili doktorat. Razlikujte te dvije skupine. Niti ćete postati ikakav vajni ekonomist nakon studija ekonomije. Tamo vas ne čekaju sposobni biznismeni, nego bivši tumači Marxovog Kapitala.
Kao drugo, kao što ste već mogli nazrijeti iz prethodnih primjedbi, kadar je prilično slab. Imate puno profesora koji nisu napisali ili istražili praktički ništa značajno nakon svog doktorata. A i za te doktorate se pitate kako su ih stekli. U tehničkim znanostima slušat ćete uglavnom o stvarima od prije 20 i nešto godina. Kad vam je profesor bio mlad i tu i tamo nešto pročitao. Napredovanje u zvanjima ima više veze s politikom, nego s profesorovom stručnošću i sposobnošću.
Kao treće, fakulteti postoje radi sebe, a ne radi studenata. Recimo, normalna je stvar da na ispitu padne 90% studenata. U Americi bi se takvom profesoru zahvalili na suradnji. Nogom u rit. Kod nas su to uvaženi stručnjaci. Tajna masovnog padanja je jednostavna - što više vas padne, više će biti onih koji će morati platiti za nastavak studija. Koga briga za to što baš i niste pri parama? I što više i ne znate što se od vas traži na ispitu? Ne radi se o tome da su kriteriji visoki, nego se radi o tome da ni sam profesor zapravo ne zna što vas točno pita.
Ne samo to. Fakulteti poput ekonomije upisat će opet milijun studenata, iako nemaju niti uvjeta za toliki broj studenata, niti itko traži tolike ekonomiste na tržištu rada. Što to njih briga? Oni će dobiti lijepe novce, a vi - vi se snađite. Možete se nakon studija prekvalificirati za kuhara.
Svi već godinama pričaju o navedenim problemima (da ne spominjemo i slučajeve kriminala), ali se ništa ne poduzima. Ministri znanosti uglavnom dolaze iz tih krugova i izgleda da su odabrali taktiku netalasanja. Ne samo to - ideja je da uskoro barem 60% srednjoškolaca kasnije upiše fakultete. Akademija je samu sebe učinila ciljem. Bitno je da imate diplomu, što veću, glasi novo evanđelje. Nije bitno što i dalje ne znate ništa i što nema posla za vašu struku politologa, fonetičara, filozofa, religiologa. Nama, kažu, treba što više doktora znanosti. Pa od jedno 400 novih na promociji (bio i vidio), jedva njih 50 može s tim doktoratom nešto i napraviti i za društvo i za svoju karijeru. Ali bitne su brojke. Tako da ćemo u dogledno vrijeme postati najobrazovanija nacija s najviše nezaposlenih.
Recept za rješenje ovog gordijskog čvora vrlo je jednostavan. Prodajte fakultete, privatizirajte ih. Dok još imaju makar nekakvo ime. Prodalo se puno toga, zašto ne i fakulteti? Novi će vlasnici riješiti problem svih znanstvenih metuzalema koji drže predavanja na osnovu knjiga iz pretprošloga stoljeća. Zaposlit će sposobne i kvalitetne ljude, koji pritom imaju i normalan odnos prema studentima.
Da, moglo bi biti problema s plaćanjem. Država bi svakako trebala pokriti troškove svakog kvalitetnog studenta nekog perspektivnog studija. Ne samo platiti školarinu, nego i dati da normalno žive tijekom studija. To će državi svakako biti jeftinije nego da plaća svu onu bulumentu profesora koji katkad stignu raditi i na tri fakulteta. A ako netko baš voli studirati fonetiku - pa neka to zadovoljstvo plati iz svog džepa.
Mladima mogu samo reći da studiji nisu imperativ. Većini je puno bolje da izaberu neka konkretna zanimanja i počnu zarađivati kruh s 19 godina. A ne da s 27 završite neki bezvezan studij i budete stalno frustrirani što vas nitko nigdje ne treba.
Onima koji baš ne mogu bez studija toplo preporučujem da odu negdje u inozemstvo. Tamo je nekima i stalo da vas nečemu nauče.

Crkva u Hrvata

Da se odmah razumijemo - Crkva u Hrvata kompleksna je stvarnost. U njoj imate svećenika koji predano rade za svoju vjeru, a imate i biskupe kojima se više dopada ovozemaljsko kraljevanje od Kraljevstva Božjeg. Imate časne sestre koje u oskudnim uvjetima služe svom idealu, a imate i svećenike politikante koji svojoj pastvi više vole tumačiti suvremena politička pitanja nego zamorne teološke konstrukcije. Imate ljude koji dijele pomoć siromašnima, a imate i onih koji žive u dvorima na razini penthausa. Napokon, imate i višemilijunsko vjerništvo, među kojima možete naći sve moguće primjere dobra i zla. Stoga bi prava analiza trebala podeblju knjigu, a ne jedan blog.
Ipak, jedna pojava, često već diskutirana, obilježuje Katoličku crkvu u Hrvatskoj snažnije od svih drugih. To je desničarenje, i to obično ono pučko, kamenjarsko. Odmah padaju na pamet dva nedavna primjera: fratar Jakov Begonja s ushitom na komemoraciji Tuđmanu objašnjava kako je pozdrav "Za dom, spremni!" samo izraz ljubavi prema domovini. Još zlokobnije zvuči već tradicionalna misa zadušnica poglavniku zločinačke NDH. Održati misu čovjeku odgovornom za pokolje dječice na dan spomena pobijene betlehemske dječice spada u prilično maligne kuriozume. Ne pomažu pravdanja tipa kako se radi o dužnosti Crkve da moli za svoje preminule vjernike, naprosto se radi o veličanju zločina. I to tako ide već gotovo četvrt stoljeća.
Gdje je nastao kvar zbog kojeg se Crkva tako okrenula udesno? Najčešći odgovor koji čujemo jest da je to bila reakcija na komunističke progone Crkve. Partizansko ubijanje svećenika, paljenje crkava, suđenje Stepincu i brojni drugi zločini komunista prema Crkvi, ovu je, kažu, okrenulo udesno.
Međutim, takvo opravdanje je više nego tanašno. Kao prvo, komunizam je gotov, oni kojima je ta ideja u glavi odavno predstavljaju političku marginu u Hrvatskoj. Da, danas je i dalje popularno proglašavati suvremene ljevičare komunistima. Ali tako se izražavaju trolovi s foruma, ne bi to trebao biti diskurs jedne Crkve. Bilo mi je svojedobno i smiješno i žalosno kad je jedan znameniti katolički kolumnist rekao da je suvremeni kapitalizam možda realnija opasnost od komunizma. Sličilo je to na buđenje medvjeda iz višedesetljetnog zimskog sna.
Kao drugo, ispada da su komunisti zapravo odredili Crkvi što će i kako ona misliti. Ukoliko je Crkva bila natjerana na taj diskurs, onda se očito ne radi o zreloj organizaciji koja stvarno vjeruje u nekakvog svemogućeg Boga.
I ne samo to. Na svjetovnu ljevicu Crkva nije trebala odgovoriti još svjetovnijom desnicom. Jer, dok ideja socijalizma ima korijene u kršćanskoj tradiciji, nacionalistička ideja krvi i tla nema apsolutno nikakve veze s kršćanstvom. Ona je potpuno sekularna, u njoj je religija samo potpora nacionalnoj ideji i savršeno ništa više. Drugim riječima, na svjetovnu je ljevicu Crkva trebala odgovoriti kršćanskom ljevicom. Onom koja počiva i na Crkvenom socijalnom nauku, a kojega se u Hrvatskoj praktički i ne spominje.
Ovako smo dobili Crkvu koja nema što pametno i relevantno reći društvu, osim da druka za određene stranke i pojedince desnog spektra. Da im bude običan prirepak. Pri čemu već redovito gubi na izborima. Dobili smo Crkvu čije je mišljenje postalo nebitno. Koja kada progovori onda govori nekršćanski, pa i protukršćanski. Crkva je sama pristala da bude samo čuvar nacionalne svijesti, i postala je glasnogovornik nacionalističkih političara. Kad jedan Karamarko želi ispasti fini Europljanin, on pusti nekog beznačajnog fratra da laje za njega. Štoviše, dobili smo Crkvu koja kao da ima nekog drugog papu, a ne kršćanskog socijalista Franju. Dobili smo Crkvu koja nikako da dočeka 1945. godinu.
Crkva u Hrvata sama određuje hoće li i koliko biti društveno relevantna. Ona samu sebe stavlja na marginu i to čini gotovo još uspješnije nego što su joj to svojedobno napravili komunisti. Pad čitanosti Glasa koncila nije plod udbaške ujdurme, nego posljedica nebitnosti ovog glasila. Crkva sve više postaje mjesto gdje će ljudi izgubljeni u vremenu i prostoru moći iznositi ideje koje više nikoga objektivno ne zanimaju. I tomu nisu krivi Crkvi nenaklonjeni liberalni mediji, niti nekakvi fantomski komunisti i udbaši. To je krivica same Crkve i jedino ona može to riješiti nabolje. Pametnih ljudi u njoj svakako ima, a Crkva će odlučiti hoće li dati glas njima ili guslačima malignih nacionalnih mitova. I hoće li plesati onako kako joj guslači sviraju.

Ćurke u magli

Izvjesna Kristina Ćurković, kojoj tepaju "ikona hrvatske desnice", nestala je na par dana iz vidokruga svojih bližnjih. Kad su se već ljudi već uplašili za njezinu sudbinu, pa se čak digli i prosvjedi opskurnih udruga, djevojka je pronađena živa i zdrava. S vrlo neuvjerljivim izgovorom glede svoga nestanka.
Jedna druga žena, Slavica Hruškar, predsjednica udruge upečatljive kratice NDH, odlučila je upravo tih dana skončati svoj život.
Događaji nisu uzročno povezani, a između dvije žene, osim sličnosti u političkim stavovima, postoji još jedna sličnost, koja me i nagoni da pišem ovaj blog: obje su žrtve psihičkih bolesti. Žalosna istina, ali nema je smisla izbjegavati. Nisam psiholog, ali jasno mi je da se psihički zdrave osobe ne ubijaju. Isto tako mi je jasno da politički egzibicionizam mlade aktivistice, spojeno s njezinom poezijom, postovima i ovim nestajanjem nisu samo plod mladenačke zaigranosti. Reakcija obitelji također ukazuje da tu nešto dublje nije u redu. Pročitajte to sami za sebe, pa zaključite. Napokon, ovo nestajanje ne bi izvela osoba pri zdravoj pameti, sve oko toga je naprosto opskurno.
Varate se ako mislite da ću sada opaliti po hrvatskoj desnici s dokazom kako nisu ništa drugo do gomila luđaka. Ne, mene muči nešto drugo. Muči me medijsko i političko iskorištavanja osoba s psihičkim problemima. Pojava koja je u Hrvatskoj postala već opasno raširena, i kod desnih i kod lijevih.
Da se razumijemo: psihička bolest nije nešto čega se čovjek treba stidjeti. Oboljeli nisu krivi za svoje stanje, ono je uvjetovano stvarima izvan njihove volje. Nekada je u pitanju gen, nekada ogromna psihička trauma (poput rata u kakvom je sudjelovala pokojna Slavica Hruškar). Ali se takve osobe ne smije dovlačiti pod tamna svjetla političke i medijske pozornice. Jer će to samo pogoršavati njihovo ionako loše stanje.
Nažalost, politika i mediji ne haju za neke temeljne ljudske obzire. Pokojnu gospođu Hruškar izvodilo se u javnost kad god je desnim strankama (osobito HDZ-u) trebao neki oštri glasnogovornik, s crnom zastavom i U u pozadini. Kristinu su, pak, "promovirali" liberalni mediji, kako bi ukazali na širenje fašizma među mladima. A nisu to jedine nepodopštine. Sjetite se naših show programa poput Hrvatska traži zvijezdu - redovito se dovuče i neka osoba s izraženim poremećajem, kako bi ju se javno ismijavalo. Pogledajte samo ovaj video, ako već niste, pa mi recite što mislite o (mal)tretiranju ovog mladog čovjeka čiji se poremećaj vidi na kilometar:

To nije usamljen slučaj u programima ovakvog tipa. Pretpostavljam da će perverzni urednici i voditelji ovakvih emisija doživjeti orgazam kad čuju da se neka od tih mladih osoba ubila zbog javne sramote. Ili ćemo možda uskoro imati i show tipa Live from Vrapče, gdje ćemo se grohotom smijati šizofreničarima koji si umišljaju da su Napoleon, Tito ili Sotona.
Očito živimo u vremenima kad su politički poeni i medijska gledanost važniji od ljudskih duša i dostojanstva. Više ne srljamo kao guske u magli. Sada smo postali obične ćurke.