Visokoneškolovani

Hrvatsko visoko školstvo jedna je od rak rana ovoga društva. Ne govorim sada o svim fakultetima i svim ljudima koji tamo rade, nego o glavnini. O premoćnoj glavnini.
Kao prvo, fakulteti uglavnom ne spremaju studente za budući rad. Hoćete biti profesor u školi? Teško da ćete naučiti taj tegobni zanat na nastavničkom smjeru nekog našeg fakulteta. Čut ćete visokoparna predavanja iz filozofije pedagogije, ali ne i pravi, konkretan savjet što raditi kad se nađete sred razreda načičkanog raznolikim učenicima. Jer vam predavanja ne drže negdašnji profesori iz škola, nego pisci doktorata o pedagogiji koji djecu nisu ni vidjeli. Hoćete raditi u nekoj tvornici naprednih strojeva? Nemojte onda ići na strojarstvo, jer vas tamo gnjave apstrakcijama. Predavanja vam ne drže ljudi koji su nešto napravili, nego ljudi koji su završili doktorat. Razlikujte te dvije skupine. Niti ćete postati ikakav vajni ekonomist nakon studija ekonomije. Tamo vas ne čekaju sposobni biznismeni, nego bivši tumači Marxovog Kapitala.
Kao drugo, kao što ste već mogli nazrijeti iz prethodnih primjedbi, kadar je prilično slab. Imate puno profesora koji nisu napisali ili istražili praktički ništa značajno nakon svog doktorata. A i za te doktorate se pitate kako su ih stekli. U tehničkim znanostima slušat ćete uglavnom o stvarima od prije 20 i nešto godina. Kad vam je profesor bio mlad i tu i tamo nešto pročitao. Napredovanje u zvanjima ima više veze s politikom, nego s profesorovom stručnošću i sposobnošću.
Kao treće, fakulteti postoje radi sebe, a ne radi studenata. Recimo, normalna je stvar da na ispitu padne 90% studenata. U Americi bi se takvom profesoru zahvalili na suradnji. Nogom u rit. Kod nas su to uvaženi stručnjaci. Tajna masovnog padanja je jednostavna - što više vas padne, više će biti onih koji će morati platiti za nastavak studija. Koga briga za to što baš i niste pri parama? I što više i ne znate što se od vas traži na ispitu? Ne radi se o tome da su kriteriji visoki, nego se radi o tome da ni sam profesor zapravo ne zna što vas točno pita.
Ne samo to. Fakulteti poput ekonomije upisat će opet milijun studenata, iako nemaju niti uvjeta za toliki broj studenata, niti itko traži tolike ekonomiste na tržištu rada. Što to njih briga? Oni će dobiti lijepe novce, a vi - vi se snađite. Možete se nakon studija prekvalificirati za kuhara.
Svi već godinama pričaju o navedenim problemima (da ne spominjemo i slučajeve kriminala), ali se ništa ne poduzima. Ministri znanosti uglavnom dolaze iz tih krugova i izgleda da su odabrali taktiku netalasanja. Ne samo to - ideja je da uskoro barem 60% srednjoškolaca kasnije upiše fakultete. Akademija je samu sebe učinila ciljem. Bitno je da imate diplomu, što veću, glasi novo evanđelje. Nije bitno što i dalje ne znate ništa i što nema posla za vašu struku politologa, fonetičara, filozofa, religiologa. Nama, kažu, treba što više doktora znanosti. Pa od jedno 400 novih na promociji (bio i vidio), jedva njih 50 može s tim doktoratom nešto i napraviti i za društvo i za svoju karijeru. Ali bitne su brojke. Tako da ćemo u dogledno vrijeme postati najobrazovanija nacija s najviše nezaposlenih.
Recept za rješenje ovog gordijskog čvora vrlo je jednostavan. Prodajte fakultete, privatizirajte ih. Dok još imaju makar nekakvo ime. Prodalo se puno toga, zašto ne i fakulteti? Novi će vlasnici riješiti problem svih znanstvenih metuzalema koji drže predavanja na osnovu knjiga iz pretprošloga stoljeća. Zaposlit će sposobne i kvalitetne ljude, koji pritom imaju i normalan odnos prema studentima.
Da, moglo bi biti problema s plaćanjem. Država bi svakako trebala pokriti troškove svakog kvalitetnog studenta nekog perspektivnog studija. Ne samo platiti školarinu, nego i dati da normalno žive tijekom studija. To će državi svakako biti jeftinije nego da plaća svu onu bulumentu profesora koji katkad stignu raditi i na tri fakulteta. A ako netko baš voli studirati fonetiku - pa neka to zadovoljstvo plati iz svog džepa.
Mladima mogu samo reći da studiji nisu imperativ. Većini je puno bolje da izaberu neka konkretna zanimanja i počnu zarađivati kruh s 19 godina. A ne da s 27 završite neki bezvezan studij i budete stalno frustrirani što vas nitko nigdje ne treba.
Onima koji baš ne mogu bez studija toplo preporučujem da odu negdje u inozemstvo. Tamo je nekima i stalo da vas nečemu nauče.

Crkva u Hrvata

Da se odmah razumijemo - Crkva u Hrvata kompleksna je stvarnost. U njoj imate svećenika koji predano rade za svoju vjeru, a imate i biskupe kojima se više dopada ovozemaljsko kraljevanje od Kraljevstva Božjeg. Imate časne sestre koje u oskudnim uvjetima služe svom idealu, a imate i svećenike politikante koji svojoj pastvi više vole tumačiti suvremena politička pitanja nego zamorne teološke konstrukcije. Imate ljude koji dijele pomoć siromašnima, a imate i onih koji žive u dvorima na razini penthausa. Napokon, imate i višemilijunsko vjerništvo, među kojima možete naći sve moguće primjere dobra i zla. Stoga bi prava analiza trebala podeblju knjigu, a ne jedan blog.
Ipak, jedna pojava, često već diskutirana, obilježuje Katoličku crkvu u Hrvatskoj snažnije od svih drugih. To je desničarenje, i to obično ono pučko, kamenjarsko. Odmah padaju na pamet dva nedavna primjera: fratar Jakov Begonja s ushitom na komemoraciji Tuđmanu objašnjava kako je pozdrav "Za dom, spremni!" samo izraz ljubavi prema domovini. Još zlokobnije zvuči već tradicionalna misa zadušnica poglavniku zločinačke NDH. Održati misu čovjeku odgovornom za pokolje dječice na dan spomena pobijene betlehemske dječice spada u prilično maligne kuriozume. Ne pomažu pravdanja tipa kako se radi o dužnosti Crkve da moli za svoje preminule vjernike, naprosto se radi o veličanju zločina. I to tako ide već gotovo četvrt stoljeća.
Gdje je nastao kvar zbog kojeg se Crkva tako okrenula udesno? Najčešći odgovor koji čujemo jest da je to bila reakcija na komunističke progone Crkve. Partizansko ubijanje svećenika, paljenje crkava, suđenje Stepincu i brojni drugi zločini komunista prema Crkvi, ovu je, kažu, okrenulo udesno.
Međutim, takvo opravdanje je više nego tanašno. Kao prvo, komunizam je gotov, oni kojima je ta ideja u glavi odavno predstavljaju političku marginu u Hrvatskoj. Da, danas je i dalje popularno proglašavati suvremene ljevičare komunistima. Ali tako se izražavaju trolovi s foruma, ne bi to trebao biti diskurs jedne Crkve. Bilo mi je svojedobno i smiješno i žalosno kad je jedan znameniti katolički kolumnist rekao da je suvremeni kapitalizam možda realnija opasnost od komunizma. Sličilo je to na buđenje medvjeda iz višedesetljetnog zimskog sna.
Kao drugo, ispada da su komunisti zapravo odredili Crkvi što će i kako ona misliti. Ukoliko je Crkva bila natjerana na taj diskurs, onda se očito ne radi o zreloj organizaciji koja stvarno vjeruje u nekakvog svemogućeg Boga.
I ne samo to. Na svjetovnu ljevicu Crkva nije trebala odgovoriti još svjetovnijom desnicom. Jer, dok ideja socijalizma ima korijene u kršćanskoj tradiciji, nacionalistička ideja krvi i tla nema apsolutno nikakve veze s kršćanstvom. Ona je potpuno sekularna, u njoj je religija samo potpora nacionalnoj ideji i savršeno ništa više. Drugim riječima, na svjetovnu je ljevicu Crkva trebala odgovoriti kršćanskom ljevicom. Onom koja počiva i na Crkvenom socijalnom nauku, a kojega se u Hrvatskoj praktički i ne spominje.
Ovako smo dobili Crkvu koja nema što pametno i relevantno reći društvu, osim da druka za određene stranke i pojedince desnog spektra. Da im bude običan prirepak. Pri čemu već redovito gubi na izborima. Dobili smo Crkvu čije je mišljenje postalo nebitno. Koja kada progovori onda govori nekršćanski, pa i protukršćanski. Crkva je sama pristala da bude samo čuvar nacionalne svijesti, i postala je glasnogovornik nacionalističkih političara. Kad jedan Karamarko želi ispasti fini Europljanin, on pusti nekog beznačajnog fratra da laje za njega. Štoviše, dobili smo Crkvu koja kao da ima nekog drugog papu, a ne kršćanskog socijalista Franju. Dobili smo Crkvu koja nikako da dočeka 1945. godinu.
Crkva u Hrvata sama određuje hoće li i koliko biti društveno relevantna. Ona samu sebe stavlja na marginu i to čini gotovo još uspješnije nego što su joj to svojedobno napravili komunisti. Pad čitanosti Glasa koncila nije plod udbaške ujdurme, nego posljedica nebitnosti ovog glasila. Crkva sve više postaje mjesto gdje će ljudi izgubljeni u vremenu i prostoru moći iznositi ideje koje više nikoga objektivno ne zanimaju. I tomu nisu krivi Crkvi nenaklonjeni liberalni mediji, niti nekakvi fantomski komunisti i udbaši. To je krivica same Crkve i jedino ona može to riješiti nabolje. Pametnih ljudi u njoj svakako ima, a Crkva će odlučiti hoće li dati glas njima ili guslačima malignih nacionalnih mitova. I hoće li plesati onako kako joj guslači sviraju.

Ćurke u magli

Izvjesna Kristina Ćurković, kojoj tepaju "ikona hrvatske desnice", nestala je na par dana iz vidokruga svojih bližnjih. Kad su se već ljudi već uplašili za njezinu sudbinu, pa se čak digli i prosvjedi opskurnih udruga, djevojka je pronađena živa i zdrava. S vrlo neuvjerljivim izgovorom glede svoga nestanka.
Jedna druga žena, Slavica Hruškar, predsjednica udruge upečatljive kratice NDH, odlučila je upravo tih dana skončati svoj život.
Događaji nisu uzročno povezani, a između dvije žene, osim sličnosti u političkim stavovima, postoji još jedna sličnost, koja me i nagoni da pišem ovaj blog: obje su žrtve psihičkih bolesti. Žalosna istina, ali nema je smisla izbjegavati. Nisam psiholog, ali jasno mi je da se psihički zdrave osobe ne ubijaju. Isto tako mi je jasno da politički egzibicionizam mlade aktivistice, spojeno s njezinom poezijom, postovima i ovim nestajanjem nisu samo plod mladenačke zaigranosti. Reakcija obitelji također ukazuje da tu nešto dublje nije u redu. Pročitajte to sami za sebe, pa zaključite. Napokon, ovo nestajanje ne bi izvela osoba pri zdravoj pameti, sve oko toga je naprosto opskurno.
Varate se ako mislite da ću sada opaliti po hrvatskoj desnici s dokazom kako nisu ništa drugo do gomila luđaka. Ne, mene muči nešto drugo. Muči me medijsko i političko iskorištavanja osoba s psihičkim problemima. Pojava koja je u Hrvatskoj postala već opasno raširena, i kod desnih i kod lijevih.
Da se razumijemo: psihička bolest nije nešto čega se čovjek treba stidjeti. Oboljeli nisu krivi za svoje stanje, ono je uvjetovano stvarima izvan njihove volje. Nekada je u pitanju gen, nekada ogromna psihička trauma (poput rata u kakvom je sudjelovala pokojna Slavica Hruškar). Ali se takve osobe ne smije dovlačiti pod tamna svjetla političke i medijske pozornice. Jer će to samo pogoršavati njihovo ionako loše stanje.
Nažalost, politika i mediji ne haju za neke temeljne ljudske obzire. Pokojnu gospođu Hruškar izvodilo se u javnost kad god je desnim strankama (osobito HDZ-u) trebao neki oštri glasnogovornik, s crnom zastavom i U u pozadini. Kristinu su, pak, "promovirali" liberalni mediji, kako bi ukazali na širenje fašizma među mladima. A nisu to jedine nepodopštine. Sjetite se naših show programa poput Hrvatska traži zvijezdu - redovito se dovuče i neka osoba s izraženim poremećajem, kako bi ju se javno ismijavalo. Pogledajte samo ovaj video, ako već niste, pa mi recite što mislite o (mal)tretiranju ovog mladog čovjeka čiji se poremećaj vidi na kilometar:

To nije usamljen slučaj u programima ovakvog tipa. Pretpostavljam da će perverzni urednici i voditelji ovakvih emisija doživjeti orgazam kad čuju da se neka od tih mladih osoba ubila zbog javne sramote. Ili ćemo možda uskoro imati i show tipa Live from Vrapče, gdje ćemo se grohotom smijati šizofreničarima koji si umišljaju da su Napoleon, Tito ili Sotona.
Očito živimo u vremenima kad su politički poeni i medijska gledanost važniji od ljudskih duša i dostojanstva. Više ne srljamo kao guske u magli. Sada smo postali obične ćurke.

Oda političkoj nekorektnosti

Jednom ja tako ispunjavam neki formular u Engleskoj. Na pitanje o mojoj "ethnicity" ponuđeno par odgovora: bijelac Europljanin (taj sam), Jamajčanin (nažalost, ne), itd. itd. i ... Irish traveler! Ovo zadnje mi privuklo pažnju. Obratih se tajnici: "Ispričavam se, ali što mu ovo znači Irish traveler? Mislim, znam da Irci putuju, ali putuju i Škoti, Rusi, Paragvajci..." Gospođa me ljubazno pogledala i rekla: "I believe that it is what they called earlier Gypsies."
Dakle, Cigane u Britaniji zovu - Irski putnici! Netko mi je to i objašnjavao, a meni to ni danas ne ulazi u glavu.
Onda sam postao svjestan koliko je u današnje vrijeme jak taj fenomen kojega se od milja zove "politička korektnost". Iako me sada prosto svrbi da vam počnem govoriti o povijesti te cijele priče i njegovim filozofskim pretpostavkama - neću. Poštedjet ću i vas i sebe. Ja samo želim reći da je meni dosta takvog dezinficiranog načina govora.
U nekoj tv emisiji gdje sam sudjelovao (ne, nije Oprah Show) u jednom trenutku rekao sam "ž" riječ. Ženska, ako baš hoćete znati. "Joj, kako to govorite, što su za vas žene?", usplahirila se voditeljica. Niste znali da je "žena" pristojniji izraz od "ženska"? Sada znate. Tada sam se zbunjeno ispravio (našla me na krivoj nozi), danas bih bio puno odrješitiji. Jer, tko je to utvrdio da je pristojnije reći "žena" nego "ženska"?
Politička je korektnost potpuno zbrisala Cigane i pedere, optuže vas za rasizam ili homofobiju ako to kažete. Danas imamo samo Rome i homoseksualce ili gayeve. Zato što je neka "pametna" glava pomislila da će zabranom određenih riječi izbrisati i određene stavove. Prestanemo govoriti o Ciganima i pederima, pa će nestati svaka mržnja. Da, kad bi to tako moglo...
A nije samo riječ o tome. Ja, primjerice, nikada ne koristim riječ "Ciganin" u nekom lošem smislu. Mogu za nekog reći da je crn kao Ciganin (takva mi uzrečica), no ne vidim da bi to koga vrijeđalo. Ako baš hoćete, reći ću Rom, no za mene su Cigani i Romi jedno te isto. Obje riječi možete koristiti maliciozno, nema tu riječi po sebi koja bi bila nešto lijepo, čisto i dobro. Mislite da je Arsen bio rasist kad je spjevao "Da su me ukrali Cigani" namjesto "Da su me ukrali Romi"? Smatrate da je pjesma politički nekorektna i vrvi stereotipima? Slažem se. I prekrasna je, uz to. I ako je bolje poslušate, u njoj nema ni kapi mržnje.
I to je ono što zapravo hoću reći. Ne kačite se za riječi. Nemojte od manjina praviti svete krave, radi se o ljudima, ne o kravama. Da je meni živ Vjeran - o kome sam pisao u blogu Iz duše - i da ga ja sretnem, zagrlio bih ga kao najrođenijeg i rekao mu: "Pa, gdje si, pederu?!". Vama to smeta? Žalim vas. Uglavnom, ne bih ga oslovio sa "Gdje si, pripadniče LGBT zajednice?". Zato što mi je on bio prijatelj, a ne statistički podatak.
Neka vam sve to lijepo objasni jedna lezba. Jako pametna cura, koja pravi razliku između političke i emocionalne korektnosti. Njoj ne smeta da je zovete "dyke" (lezba), njoj je bitan emotivni stav. Kao i svakoj normalnoj osobi. Nije stvar u riječima, u nazivima, stvar je u odnosima.
Uostalom, pogledajte taj video, pa sami prosudite:
TED talks - Sally Kohn
Za kraj, evo jednog politički nekorektnog vica:
Dva Židova prolaze pored Crkve na kojoj piše: "Za obraćenje Židova plaćamo 100 dolara".
Jedan od njih stane i kaže: "Joj, mene baš nešto nagoni da to uradim".
Onaj drugi ga počinje odvraćati, ali ne vrijedi. Ode ovaj u Crkvu i vraća se nakon pola sata, blaženog izraza lica.
"I ... i .... jesi li se krstio?", pita bijesno njegov prijatelj.
"Jesam", blaženo odgovara "obraćenik".
"I ... i ... jesi li dobio 100 dolara?", sikće prijatelj.
A ovaj mu odgovara:
"Ah, kakvi ste vi Židovi. Mislite samo na novce."