Hrvatsko visoko školstvo jedna je od rak rana ovoga društva. Ne govorim sada o svim fakultetima i svim ljudima koji tamo rade, nego o glavnini. O premoćnoj glavnini.
Kao prvo, fakulteti uglavnom ne spremaju studente za budući rad. Hoćete biti profesor u školi? Teško da ćete naučiti taj tegobni zanat na nastavničkom smjeru nekog našeg fakulteta. Čut ćete visokoparna predavanja iz filozofije pedagogije, ali ne i pravi, konkretan savjet što raditi kad se nađete sred razreda načičkanog raznolikim učenicima. Jer vam predavanja ne drže negdašnji profesori iz škola, nego pisci doktorata o pedagogiji koji djecu nisu ni vidjeli. Hoćete raditi u nekoj tvornici naprednih strojeva? Nemojte onda ići na strojarstvo, jer vas tamo gnjave apstrakcijama. Predavanja vam ne drže ljudi koji su nešto napravili, nego ljudi koji su završili doktorat. Razlikujte te dvije skupine. Niti ćete postati ikakav vajni ekonomist nakon studija ekonomije. Tamo vas ne čekaju sposobni biznismeni, nego bivši tumači Marxovog Kapitala.
Kao drugo, kao što ste već mogli nazrijeti iz prethodnih primjedbi, kadar je prilično slab. Imate puno profesora koji nisu napisali ili istražili praktički ništa značajno nakon svog doktorata. A i za te doktorate se pitate kako su ih stekli. U tehničkim znanostima slušat ćete uglavnom o stvarima od prije 20 i nešto godina. Kad vam je profesor bio mlad i tu i tamo nešto pročitao. Napredovanje u zvanjima ima više veze s politikom, nego s profesorovom stručnošću i sposobnošću.
Kao treće, fakulteti postoje radi sebe, a ne radi studenata. Recimo, normalna je stvar da na ispitu padne 90% studenata. U Americi bi se takvom profesoru zahvalili na suradnji. Nogom u rit. Kod nas su to uvaženi stručnjaci. Tajna masovnog padanja je jednostavna - što više vas padne, više će biti onih koji će morati platiti za nastavak studija. Koga briga za to što baš i niste pri parama? I što više i ne znate što se od vas traži na ispitu? Ne radi se o tome da su kriteriji visoki, nego se radi o tome da ni sam profesor zapravo ne zna što vas točno pita.
Ne samo to. Fakulteti poput ekonomije upisat će opet milijun studenata, iako nemaju niti uvjeta za toliki broj studenata, niti itko traži tolike ekonomiste na tržištu rada. Što to njih briga? Oni će dobiti lijepe novce, a vi - vi se snađite. Možete se nakon studija prekvalificirati za kuhara.
Svi već godinama pričaju o navedenim problemima (da ne spominjemo i slučajeve kriminala), ali se ništa ne poduzima. Ministri znanosti uglavnom dolaze iz tih krugova i izgleda da su odabrali taktiku netalasanja. Ne samo to - ideja je da uskoro barem 60% srednjoškolaca kasnije upiše fakultete. Akademija je samu sebe učinila ciljem. Bitno je da imate diplomu, što veću, glasi novo evanđelje. Nije bitno što i dalje ne znate ništa i što nema posla za vašu struku politologa, fonetičara, filozofa, religiologa. Nama, kažu, treba što više doktora znanosti. Pa od jedno 400 novih na promociji (bio i vidio), jedva njih 50 može s tim doktoratom nešto i napraviti i za društvo i za svoju karijeru. Ali bitne su brojke. Tako da ćemo u dogledno vrijeme postati najobrazovanija nacija s najviše nezaposlenih.
Recept za rješenje ovog gordijskog čvora vrlo je jednostavan. Prodajte fakultete, privatizirajte ih. Dok još imaju makar nekakvo ime. Prodalo se puno toga, zašto ne i fakulteti? Novi će vlasnici riješiti problem svih znanstvenih metuzalema koji drže predavanja na osnovu knjiga iz pretprošloga stoljeća. Zaposlit će sposobne i kvalitetne ljude, koji pritom imaju i normalan odnos prema studentima.
Da, moglo bi biti problema s plaćanjem. Država bi svakako trebala pokriti troškove svakog kvalitetnog studenta nekog perspektivnog studija. Ne samo platiti školarinu, nego i dati da normalno žive tijekom studija. To će državi svakako biti jeftinije nego da plaća svu onu bulumentu profesora koji katkad stignu raditi i na tri fakulteta. A ako netko baš voli studirati fonetiku - pa neka to zadovoljstvo plati iz svog džepa.
Mladima mogu samo reći da studiji nisu imperativ. Većini je puno bolje da izaberu neka konkretna zanimanja i počnu zarađivati kruh s 19 godina. A ne da s 27 završite neki bezvezan studij i budete stalno frustrirani što vas nitko nigdje ne treba.
Onima koji baš ne mogu bez studija toplo preporučujem da odu negdje u inozemstvo. Tamo je nekima i stalo da vas nečemu nauče.
Kao prvo, fakulteti uglavnom ne spremaju studente za budući rad. Hoćete biti profesor u školi? Teško da ćete naučiti taj tegobni zanat na nastavničkom smjeru nekog našeg fakulteta. Čut ćete visokoparna predavanja iz filozofije pedagogije, ali ne i pravi, konkretan savjet što raditi kad se nađete sred razreda načičkanog raznolikim učenicima. Jer vam predavanja ne drže negdašnji profesori iz škola, nego pisci doktorata o pedagogiji koji djecu nisu ni vidjeli. Hoćete raditi u nekoj tvornici naprednih strojeva? Nemojte onda ići na strojarstvo, jer vas tamo gnjave apstrakcijama. Predavanja vam ne drže ljudi koji su nešto napravili, nego ljudi koji su završili doktorat. Razlikujte te dvije skupine. Niti ćete postati ikakav vajni ekonomist nakon studija ekonomije. Tamo vas ne čekaju sposobni biznismeni, nego bivši tumači Marxovog Kapitala.
Kao drugo, kao što ste već mogli nazrijeti iz prethodnih primjedbi, kadar je prilično slab. Imate puno profesora koji nisu napisali ili istražili praktički ništa značajno nakon svog doktorata. A i za te doktorate se pitate kako su ih stekli. U tehničkim znanostima slušat ćete uglavnom o stvarima od prije 20 i nešto godina. Kad vam je profesor bio mlad i tu i tamo nešto pročitao. Napredovanje u zvanjima ima više veze s politikom, nego s profesorovom stručnošću i sposobnošću.
Kao treće, fakulteti postoje radi sebe, a ne radi studenata. Recimo, normalna je stvar da na ispitu padne 90% studenata. U Americi bi se takvom profesoru zahvalili na suradnji. Nogom u rit. Kod nas su to uvaženi stručnjaci. Tajna masovnog padanja je jednostavna - što više vas padne, više će biti onih koji će morati platiti za nastavak studija. Koga briga za to što baš i niste pri parama? I što više i ne znate što se od vas traži na ispitu? Ne radi se o tome da su kriteriji visoki, nego se radi o tome da ni sam profesor zapravo ne zna što vas točno pita.
Ne samo to. Fakulteti poput ekonomije upisat će opet milijun studenata, iako nemaju niti uvjeta za toliki broj studenata, niti itko traži tolike ekonomiste na tržištu rada. Što to njih briga? Oni će dobiti lijepe novce, a vi - vi se snađite. Možete se nakon studija prekvalificirati za kuhara.
Svi već godinama pričaju o navedenim problemima (da ne spominjemo i slučajeve kriminala), ali se ništa ne poduzima. Ministri znanosti uglavnom dolaze iz tih krugova i izgleda da su odabrali taktiku netalasanja. Ne samo to - ideja je da uskoro barem 60% srednjoškolaca kasnije upiše fakultete. Akademija je samu sebe učinila ciljem. Bitno je da imate diplomu, što veću, glasi novo evanđelje. Nije bitno što i dalje ne znate ništa i što nema posla za vašu struku politologa, fonetičara, filozofa, religiologa. Nama, kažu, treba što više doktora znanosti. Pa od jedno 400 novih na promociji (bio i vidio), jedva njih 50 može s tim doktoratom nešto i napraviti i za društvo i za svoju karijeru. Ali bitne su brojke. Tako da ćemo u dogledno vrijeme postati najobrazovanija nacija s najviše nezaposlenih.
Recept za rješenje ovog gordijskog čvora vrlo je jednostavan. Prodajte fakultete, privatizirajte ih. Dok još imaju makar nekakvo ime. Prodalo se puno toga, zašto ne i fakulteti? Novi će vlasnici riješiti problem svih znanstvenih metuzalema koji drže predavanja na osnovu knjiga iz pretprošloga stoljeća. Zaposlit će sposobne i kvalitetne ljude, koji pritom imaju i normalan odnos prema studentima.
Da, moglo bi biti problema s plaćanjem. Država bi svakako trebala pokriti troškove svakog kvalitetnog studenta nekog perspektivnog studija. Ne samo platiti školarinu, nego i dati da normalno žive tijekom studija. To će državi svakako biti jeftinije nego da plaća svu onu bulumentu profesora koji katkad stignu raditi i na tri fakulteta. A ako netko baš voli studirati fonetiku - pa neka to zadovoljstvo plati iz svog džepa.
Mladima mogu samo reći da studiji nisu imperativ. Većini je puno bolje da izaberu neka konkretna zanimanja i počnu zarađivati kruh s 19 godina. A ne da s 27 završite neki bezvezan studij i budete stalno frustrirani što vas nitko nigdje ne treba.
Onima koji baš ne mogu bez studija toplo preporučujem da odu negdje u inozemstvo. Tamo je nekima i stalo da vas nečemu nauče.