Opet se zalaufale referendumske inicijative, a ja nikako da potpišem. Doduše, onu inicijativu protiv, kako to milozvučno engleski zvuči, outsourcinga pomoćnog osoblja iz škola, potpisao sam bez imalo krzmanja.
A inicijativu U ime obitelji o promjeni izbornog zakona nisam potpisao. Načelno, preferencijalno glasovanje mi sasvim odgovara. Ali mi se nije dopadala ideja o smanjenju izbornog praga na 3%, jer bi to mogao biti jedan prilično opasan eksperiment. Niti mi se zabrana predizbornog koaliranja činila previše pametnom i demokratskom idejom. Tako da nisam potpisao. Ljut na vladajuće - i sadašnje i bivše - što odavno nisu uveli preferencijalno glasovanje. Ali teško bi se naši partijski autokrati osmjelili na to da im tamo neki narod odlučuje tko će ući u Sabor. Sve u svemu, i da sam potpisao, opet ne bi prošao taj referendum. Tako će HRAST Željke Markić ipak morati skupiti 5% glasova da bi ušli u Sabor. Žalim slučaj, lakše je bilo nahuškati narod protiv homoseksualaca.
I sada prolazim ove štandove s referendumom o monetizaciji auto-cesta. Oduševljenje naroda je veće i moglo bi se dogoditi da se prikupi dovoljno potpisa. A ja ne potpisujem, definitvno.
Znam, sada zvučim kao izdajnik vlastitog naroda. Ili kao ulizica sadašnje vlasti (iako monetizacija kola kao ideja još od vremena HDZ-ove vlasti). Jer, zvučim kao netko tko bi prodao ono što je naše.
Možda da objasnim ovu riječ "naše". Zamislite da imate mercedes vrijedan 50 tisuća eura. I u dugu ste od 450 tisuća eura. Imate li stvarno taj mercedes? Je li on stvarno vaš? Je, tako stoji u dokumentima, sve dok vam neka banka ne sjedne na imovinu, pa onda ni gaće na vama neće biti vaše.
Tako da nisam siguran ni u to da su te autoceste stvarno naše. Možemo se emotivno vezivati za njih koliko hoćemo, no bojim se da one već odavno nisu naše. A da se ne lažemo - mi smo prvi koji ih izbjegavamo kad god možemo. Imam razrađen sustav kako da stignem od svog Maruševca do Zagreba koristeći samo besplatni dio autoceste. Uštedim 27 kn u jednom smjeru, 54 u oba. To radite i vi, jer bi u suprotnom naše autoceste vrvjele automobilima i kamionima. I ja vas ne osuđujem, jer i sam radim isto i nije mi svejedno hoću li puknuti 54 kune da bih pomogao razvoju naših autocesta.
Muči me i fundamentalniji problem. Trebamo li o ekonomskim pitanjima odlučivati referendumom? Ja ne mogu reći da je monetizacija rješenje za naše autoceste. Niti vam mogu ponuditi bolje rješenje. Zašto? Pa, nisam ekonomist.
Doduše, neke su mi stvari odavno jasne. Kad idem Slavonikom, jedva da vidim koji automobil. I ne treba mi puno znanja da shvatim kako to nije rentabilno. Moglo se to znati unaprijed, no igralo se na kartu povezivanja cijele Hrvatske. Umalo nismo i do Dubrovnika izgradili cestu, tek bi to bilo "isplativo". Ali vlasti su se utrkivale u izgradnji infrastrukture, napravili smo stotine kilometara cesti, a da prethodno nismo ni pošteno izračunali hoće li biti kakve dobiti od toga. Narod je klicao otvaranju, pljeskalo se ministrima i premijerima, nitko se nije bunio. A trebalo se tada pobuniti. Jest, opet biste ispali narodni izdajnik. I tu je naš osnovni problem - svakom pitanju prilazimo sa stanovišta "jesi li naš ili nisi?", namjesto da na ekonomska pitanja odgovaramo ekonomskom logikom. Ovako bismo se stvarno mogli dovesti u situaciju da oduševljeno odbijemo monetizaciju cesta, a da onda ne znamo što ćemo stvarno s njima. I da onda moramo odbiti čak i neku vrlo razboritu ponudu (a to bi bilo nekih 30 milijardi kuna, kažu neki ekonomisti).
Znam, čuo sam sindikaliste, imaju lijepe ideje, možda to i upali. Iako u razgovorima koje oni vode pokazuju da nisu baš savladali temeljne ekonomske ideje.
Naravno, glavni dio problema leži i na vlastima. Oni su se, kao prvo, trsili pokazati se velikim vizionarima, a da nisu uzeli u ruke kalkulator i izračunali što stvarno dobivamo. Zatim su krenuli u proces monetizacije, a da nisu pošteno ni objasnili što i zašto to rade. Tek kad se zahuktao ovaj referendum, počinju s objašnjenjima, odnosno, "objašnjenjima". Udara se na emocije, govori se o penzijama, o lokalnim cestama, a i dalje se to nekako radi bez kalkulatora. Nitko da prezentira neku čistu računicu - ovo košta toliko, ovo onoliko, ovo imamo, ovo nam treba, plus, minus, podijeljeno sa 7, iznosi toliko i toliko. Ni sindikalisti, ni vlast. Jest, spominju se neke brojke - recimo, 80 milijardi kuna. Prekrasna brojka, ali ona govori o željenom prihodu (podvlačim, željenom), ni u kojem slučaju o čistoj dobiti. A narod potpisuje, kao da su uhvatili svu računicu bez da im ju je tko i iznio. Mi mislimo da naših pet milijardi vrijedi više od njihovih pet milijardi. I da je kilogram željeza teži od kilograma vune.
Vlast još nije shvatila da komunikacija s narodom treba biti dvosmjerna, u njihovim se glavama još nije dogodila internetska revolucija. Oni i dalje nastupaju u novinama i na televiziji, kao da je 1968. a ne 2014. Nema javne rasprave, nema pozivanja nevladinih stručnjaka, oporbe, građana, pa da se o svemu racionalno progovori.
Možda cijela stvar s monetizacijom propadne neovisno o referendumu. Nisu naše autoceste tako privlačna akvizicija, neki bi možda dali 15ak milijardi kuna, ali teško da će netko odrješiti kesu i pljuniti na stol željenih 30 milijardi. Vjerojatno ima nekog tko bi nas rado porobio. Samo je pitanje je li spreman baš toliko platiti za to.
A možda se pojavi netko s tih prokletih 30 milijardi, a mi ga otpratimo riječima: "Sori, bat vi disajdid not tu sel vot iz aurs."
Ništa, da ne gnjavim, i ovaj put bez mog potpisa.
Evo vam jedne prelijepe slike za kraj, kliknite ovdje pa uživajte u prizoru (na kojemu nema autoceste): grad Senj iz zraka.
A inicijativu U ime obitelji o promjeni izbornog zakona nisam potpisao. Načelno, preferencijalno glasovanje mi sasvim odgovara. Ali mi se nije dopadala ideja o smanjenju izbornog praga na 3%, jer bi to mogao biti jedan prilično opasan eksperiment. Niti mi se zabrana predizbornog koaliranja činila previše pametnom i demokratskom idejom. Tako da nisam potpisao. Ljut na vladajuće - i sadašnje i bivše - što odavno nisu uveli preferencijalno glasovanje. Ali teško bi se naši partijski autokrati osmjelili na to da im tamo neki narod odlučuje tko će ući u Sabor. Sve u svemu, i da sam potpisao, opet ne bi prošao taj referendum. Tako će HRAST Željke Markić ipak morati skupiti 5% glasova da bi ušli u Sabor. Žalim slučaj, lakše je bilo nahuškati narod protiv homoseksualaca.
I sada prolazim ove štandove s referendumom o monetizaciji auto-cesta. Oduševljenje naroda je veće i moglo bi se dogoditi da se prikupi dovoljno potpisa. A ja ne potpisujem, definitvno.
Znam, sada zvučim kao izdajnik vlastitog naroda. Ili kao ulizica sadašnje vlasti (iako monetizacija kola kao ideja još od vremena HDZ-ove vlasti). Jer, zvučim kao netko tko bi prodao ono što je naše.
Možda da objasnim ovu riječ "naše". Zamislite da imate mercedes vrijedan 50 tisuća eura. I u dugu ste od 450 tisuća eura. Imate li stvarno taj mercedes? Je li on stvarno vaš? Je, tako stoji u dokumentima, sve dok vam neka banka ne sjedne na imovinu, pa onda ni gaće na vama neće biti vaše.
Tako da nisam siguran ni u to da su te autoceste stvarno naše. Možemo se emotivno vezivati za njih koliko hoćemo, no bojim se da one već odavno nisu naše. A da se ne lažemo - mi smo prvi koji ih izbjegavamo kad god možemo. Imam razrađen sustav kako da stignem od svog Maruševca do Zagreba koristeći samo besplatni dio autoceste. Uštedim 27 kn u jednom smjeru, 54 u oba. To radite i vi, jer bi u suprotnom naše autoceste vrvjele automobilima i kamionima. I ja vas ne osuđujem, jer i sam radim isto i nije mi svejedno hoću li puknuti 54 kune da bih pomogao razvoju naših autocesta.
Muči me i fundamentalniji problem. Trebamo li o ekonomskim pitanjima odlučivati referendumom? Ja ne mogu reći da je monetizacija rješenje za naše autoceste. Niti vam mogu ponuditi bolje rješenje. Zašto? Pa, nisam ekonomist.
Doduše, neke su mi stvari odavno jasne. Kad idem Slavonikom, jedva da vidim koji automobil. I ne treba mi puno znanja da shvatim kako to nije rentabilno. Moglo se to znati unaprijed, no igralo se na kartu povezivanja cijele Hrvatske. Umalo nismo i do Dubrovnika izgradili cestu, tek bi to bilo "isplativo". Ali vlasti su se utrkivale u izgradnji infrastrukture, napravili smo stotine kilometara cesti, a da prethodno nismo ni pošteno izračunali hoće li biti kakve dobiti od toga. Narod je klicao otvaranju, pljeskalo se ministrima i premijerima, nitko se nije bunio. A trebalo se tada pobuniti. Jest, opet biste ispali narodni izdajnik. I tu je naš osnovni problem - svakom pitanju prilazimo sa stanovišta "jesi li naš ili nisi?", namjesto da na ekonomska pitanja odgovaramo ekonomskom logikom. Ovako bismo se stvarno mogli dovesti u situaciju da oduševljeno odbijemo monetizaciju cesta, a da onda ne znamo što ćemo stvarno s njima. I da onda moramo odbiti čak i neku vrlo razboritu ponudu (a to bi bilo nekih 30 milijardi kuna, kažu neki ekonomisti).
Znam, čuo sam sindikaliste, imaju lijepe ideje, možda to i upali. Iako u razgovorima koje oni vode pokazuju da nisu baš savladali temeljne ekonomske ideje.
Naravno, glavni dio problema leži i na vlastima. Oni su se, kao prvo, trsili pokazati se velikim vizionarima, a da nisu uzeli u ruke kalkulator i izračunali što stvarno dobivamo. Zatim su krenuli u proces monetizacije, a da nisu pošteno ni objasnili što i zašto to rade. Tek kad se zahuktao ovaj referendum, počinju s objašnjenjima, odnosno, "objašnjenjima". Udara se na emocije, govori se o penzijama, o lokalnim cestama, a i dalje se to nekako radi bez kalkulatora. Nitko da prezentira neku čistu računicu - ovo košta toliko, ovo onoliko, ovo imamo, ovo nam treba, plus, minus, podijeljeno sa 7, iznosi toliko i toliko. Ni sindikalisti, ni vlast. Jest, spominju se neke brojke - recimo, 80 milijardi kuna. Prekrasna brojka, ali ona govori o željenom prihodu (podvlačim, željenom), ni u kojem slučaju o čistoj dobiti. A narod potpisuje, kao da su uhvatili svu računicu bez da im ju je tko i iznio. Mi mislimo da naših pet milijardi vrijedi više od njihovih pet milijardi. I da je kilogram željeza teži od kilograma vune.
Vlast još nije shvatila da komunikacija s narodom treba biti dvosmjerna, u njihovim se glavama još nije dogodila internetska revolucija. Oni i dalje nastupaju u novinama i na televiziji, kao da je 1968. a ne 2014. Nema javne rasprave, nema pozivanja nevladinih stručnjaka, oporbe, građana, pa da se o svemu racionalno progovori.
Možda cijela stvar s monetizacijom propadne neovisno o referendumu. Nisu naše autoceste tako privlačna akvizicija, neki bi možda dali 15ak milijardi kuna, ali teško da će netko odrješiti kesu i pljuniti na stol željenih 30 milijardi. Vjerojatno ima nekog tko bi nas rado porobio. Samo je pitanje je li spreman baš toliko platiti za to.
A možda se pojavi netko s tih prokletih 30 milijardi, a mi ga otpratimo riječima: "Sori, bat vi disajdid not tu sel vot iz aurs."
Ništa, da ne gnjavim, i ovaj put bez mog potpisa.
Evo vam jedne prelijepe slike za kraj, kliknite ovdje pa uživajte u prizoru (na kojemu nema autoceste): grad Senj iz zraka.
Nema komentara:
Objavi komentar